Picture of fat woman looks sad while showing help word on her hand. Shot at home

Povezanost između debljine i traumatskih iskustava

Imala sam normalno djetinjstvo. Sve je bilo OK. Izjave poput ovih često se mogu čuti u terapijskom radu. Kroz dalji razgovor ubrzo se vidi da je u tom „normalnom djetinjstvu“, recimo, bio otac alkoholičar koji možda nije tukao kćer ali je zato sina teško fizički kažnjavao. Ili je u tom „normalnom djetinjstvu“ bila mama koja se emotivno nije znala regulirati i sve svoje probleme i poteškoće je prenosila na dijete. Možda su se u „normalnom djetinjstvu“ roditelji razvodili i prepucavali preko djece ili se jedan roditelj uporno povlačio fizički ili emotivno kad god bi trebalo riješiti neki obiteljski problem itd.

Trauma

Danas još uvijek, dijelom, postoji  nerazumijevanje traume. Odnosno, kod osoba koje dožive neki strašan događaj poput silovanja, pokušaja ubojstva, teškog napada i slično takav događaj se prepoznaje kao traumatsko iskustvo, no, ono što se često previđa jest da jednako teške traumatske posljedice imaju i teška iskustva iz djetinjstva koja su po intenzitetu možda slabija ali su dugotrajna (npr. emocionalno zlostavljanje, zanemarivanje, alkoholizam u obitelji itd.).

Kako su povezani debljina i traumatska iskustva?

Na poliklinici za debljinu u San Diegu, Doktor Vincent Felitti je 1985. godine došao do vrlo značajnog otkrića. Naime, klinika je provodila program mršavljenja u koji su se uključivale pretile osobe koje su imale 45 do 250 kg viška. Felitti je zapazio da se svake godine u programu događalo da bi skoro polovica pacijenata, iako bi uspješno gubila na težini, odustala od programa i brzo se vratila na staru, veću, težinu. Istražujući dalje i provodeći niz upitnika i intervjua, došao do vrelo značajnog saznanja: većina pacijenata koji su odustajali od programa i vraćali težinu doživjela je u djetinjstvu neko traumatsko iskustvo, najčešće seksualno zlostavljanje. To šokantno otkriće ponukalo ga je da dalje istražuje i radi na tomu, a u rad se uključuje i dr. Robert F. Anda. Istražuju traumu te sastavljaju upitnik poznat pod imenom ACD, Adverse Childhood Experience (Teško iskustvo iz djetinjstva). Ponavljaju studiju i ona ovaj put traje više od 15 godina s velikim uzorkom od čak 17.425 osoba. Rezultati su bili šokantni i po tomu koliko je trauma prisutna u djetinjstvima mnogih i u tomu koliko kasnije utječe na fizičko i psihičko zdravlje.

Taško iskustvo iz djetinjstva (Adverse Childhood Experience)

Upitnik koji su kreirali pitanjima je obuhvatio 3 oblika zlostavljanja: seksualno, verbalno i fizičko i 5 tipova disfunkcionalnih obitelji: 1) roditelj je alkoholičar ili mentalno bolestan; 2) majka je žrtva obiteljskog nasilja 3) roditelj u zatvoru 4) gubitak roditelja (bilo smrt, bilo razvod, napuštanje); 5) emocionalno i fizičko zanemarivanje.

Zaključci su bili šokantni:

– Postoji izravna veza između traume u djetinjstvu i kasnijih kroničnih bolesti u odrasloj dobi.

Dvije trećine sudionika studije doživjelo je jedan ili više tipova teškog iskustva u djetinjstvu (na primjer alkoholizam u obitelji sa sobom često nosi fizičko ili verbalno zlostavljanje itd.)

– Što je više teških iskustava bilo u djetinjstvu to se povećavao rizik od zdravstvenih, mentalnih i društvenih problema u odrasloj dobi.

Kako pomoći sebi?

Naravno, odnos prema hrani, vlastitom tijelu, debljina mogu imati korijene i u drugim stvarima no, ako ste prepoznali neke disfunkcionalnosti primarne obitelji ili ste možda sad u disfunkcionalnom odnosu (ili odnosima) i pri tomu vas brine odnos koji imate prema sebi i prema hrani, možda će vam pomoći dalje istraživanje ove teme. Na tom tragu je tekst Zašto se prejedamo.

Comments are closed.