Debljina i emocije – kakvoj su vezi?

Ponašanje, osjećaji i razmišljanja koja imamo danas korijene imaju u djetinjstvu čak i kada ne vidimo jasnu poveznicu.

Ono što iznova i iznova susrećem u praksi jest povezanost nezdravog odnosa prema hrani i teških iskustava iz djetinjstva (engl. ACE Adverse Childhood Experiences) što se često manifestira kao: emocionalno prejedanje, binge eating, debljanje čak i kada nema povećanog unosa hrane i slično.

Što je ACE (Adverse Childhood Experience) – teško iskustvo iz djetinjstva?

Prema velikom istraživanju provođenom 1995 – 1997 to su traumatska iskustva koja su se dogodila u dobi 0-17 godine. Takva iskustva povećavaju sklonost k mnogim poremećajima a imaju i veliku poveznicu s poremećajima prehrane.

Teška iskustva iz djetinjstva koja ostavljaju rane su sve one situacije koje su traumatske poput:

Psihičko ili fizičko zlostavljanje ili zanemarivanje.

Izloženost nasilju bilo u obitelji bilo u zajednici.

Primarni skrbnik koji boluje od neke mentalne bolesti.

 

Emocije – uzrok debljine

Kad su teška iskustva iz djetinjstva, trauma, i trajni stres nerazriješeni, to znači da naši kapaciteti za nošenje s životom nisu optimalni. To također znači da često razvijamo neodgovarajuće načine za emocionalnu samoregulaciju. Ti neodgovarajući načini mogu biti: alkohol, droge, nasilje, opsesivno vježbanje itd. ali i nezdravi odnos s hranom.

Hrana i (pre)jedanje mogu biti načini emocionalne samoregulacije, načini nošenja s frustracijom, pokušaj da budemo nevidljivi, pokušaj da budemo zaštićeni i sl.

Na žalost, hranom ne možemo zadovoljiti duboke emocionalne potrebe. Hrana je tek kratkotrajna, neadekvatna zamjena, privremeno umirenje. Također hrana nije neprijatelj iako nas mnoge dijete uče upravo tomu.  Hranu, u ovom slučaju, jednostavno koristimo za nešto za što ona nije namijenjena.

Jer, dokle god je ispod nezdravog odnosa s hranom nezacijeljena trauma, bilo kakav program upravljanja težinom ne može imati dugoročni uspjeh.

Dokle god su emocije uzrok prekomjerne težine i rješenje je u emocijama, ne u dijetama. Jer ni najukusniji obrok ne može zacijeliti traumu.

Primjer iz prakse

(iz knjige The Overweight Patient A Psychological Approach to Understanding and Working with Obesity autorice Kathy Leach)

Klijentica koja se u stresnim situacijama uvijek prejedala, a isto je činila i u situacijama u kojima se osjećala bezvrijednom, često je govorila da mrzi hranu i ono što joj hrana čini. Odlučila se za psihoterapiju tijekom koje je došla u kontakt sa svojom ljutnjom. Ljutnja je rasla dok ju na kraju nije verbalizirala kroz rečenicu: „Samo me drži, nemoj me hraniti, samo me drži, nemoj me hraniti!“

Naime, u djetinjstvu je njezina majka često bila odsutna i čuvala ju je baka, Baka ju je u većini situacija hranila do točke povraćanja, jer je svaki bebin plač interpretirala kao glad i nije joj palo na pamet da beba treba zagrljaj ili držanje na rukama i slično.

Klijentica je shvatila da se u stresnim situacijama u odrasloj dobi i sama pokušavala umiriti hranom jer su je jedino tada držali na rukama i dobivala je neki oblik umirenja. To držanje na rukama i umirenje dok ju hrane (čak i kad nije gladna) povezala je s ljubavlju. No, stalan je bio prisutan i osjećaj napuhnutosti, prepunog trbuha i nagon za povraćanjem.

Kada je kroz terapiju proradila ljutnju, prepoznala svoje potrebe i načine da ih zadovolji, zacijelila traumu, prejedanje je prestalo kao i osjećaj nadutosti i nagon za povraćanjem.

Što učiniti?

Ako se i sami često zatičete u borbi s hranom i kilogramima, umjesto nove dijete, probajte upoznati sebe, ojačajte svoje mentalne kapacitete, prepoznajte učinkovite i neučinkovite obrasce, ojačajte psihološku otpornosti itd. To je put koji nije uvijek lak. Nekada do nekih uvida i promjene možete doći sami (npr. istražujući literaturu) a nekada je potrebna podrška terapeuta.

Radionica: Tijelo, hrana, emocije – promijenite odnos prema hrani i tijelu

Tekst: Savršeno tijelo sretan život?