Psihološka otpornost

Psihološka otpornost je sposobnost da se mentalno i emocionalno uspješno nosimo s životnim teškoćama (različite tragedije, traume, životne poteškoće itd.). Te kapacitete razvijemo, u većoj ili manjoj mjeri, kroz život, ovisno o tomu kako smo odrastali, o kvaliteti odnosa sa značajnim bliskim osobama itd. Ti kapaciteti su u stvari određeni mentalni procesi i odgovarajuća ponašanja. Neki su razvili načine mišljenja i ponašanja koja im u teškim situacijama mogu više pomoći a neki imaju mišljenja i ponašanja koja im teške situacije mogu još dodatno otežati.

Na sreću, naš mozak ima sposobnost učenja novih stvari dokle god smo živi, te kada uočimo obrasce koji nam ne koriste, možemo ih promijeniti.

Koja su to ponašanja i načini razmišljanje koja nam pomažu izgraditi psihološku otpornost?

Tim se pitanjima bavila dr Lucy Hone, stručnjakinja za ovo pitanje ali i netko tko je osobno prošao kroz iznimno teške životne tragedije. Evo zaključaka do kojih je došla.

1. Psihološki otporni ljudi znaju da se teške situacije nekada mogu dogoditi i da je patnja dio života.

To ne znači da su otporni ljudi pesimistični niti da su odustali od života, nego da patnju, ako im se dogodi, ne doživljavaju na način: „zašto se to baš meni događa“. Svjesni su da se to ne događa „samo njima“, da teške situacije mogu zadesiti svakoga. Situacije poput pandemije, potresa i slično možda jasnije nego neke druge pokazuju kako smo svi ranjivi.

Ovisno o tomu čemu se izlažemo stvaramo zaključke o svijetu i životu. U doba Interneta lako je prateći društvene mreže i divne, savršene fotografije, zaključiti kako je život drugih divan i savršen. Istina je u stvari da je život svakakav. Može biti divan ali može biti i strašan, kako nama tako i drugima. Također, jedno ne potire drugo. I u teškim danima možemo naći neke sitnice koje će nam pružiti radost barem na nekoliko trenutaka.

2. Psihološki otporni ljudi dobri su u usmjeravanju pažnje – fokusiraju se na stvari koje mogu promijeniti.

Fokusirati pažnju je vitalna vještina koju neki nauče spontano a neki se moraju više potruditi da njome ovladaju. Evolucijski smo „programirani“ da prije zapazimo opasnost jer je to neophodno za opstanak. Danas smo izloženi velikoj količini podražaja i mnoge od tih podražaja mozak tumači kao opasnost, što rezultira velikim stresom. Stoga nam svakodnevno treba voljni napor da usmjerimo pozornost na ono što nas veseli, opušta i na ono što možemo promijeniti u situaciji u kojoj smo.

Ne možemo kontrolirati što će se prikazivati u medijima i što će se pisati po društvenim mrežama, ali možemo zaštitit sebe od takvog sadržaja. Jer, mozak će se prije uhvatiti za negativne vijesti.

3. Psihološki otporni ljudi često sebi postavljaju pitanje: „Da li mi ovo pomaže ili šteti?“

Naša ponašanja su pod utjecajem emocija. No, samo zato što imamo silnu potrebu nešto učinit (na primjer zapaliti cigaretu kad smo nervozni, izvikati se na dijete jer nam se svega skupilo tijekom dana, pojesti bilo što jer moramo „zatrpati“ neugodu koju osjećamo i sl.) ne znači da su te stvari dobre za nas. Ako zastanemo i zapitamo se: Pomaže li mi ovo ili šteti? omogućit ćemo sebi odmak, mali ali dovoljan da odaberemo neko drugo ponašanje.

Psihološka otpornost se može naučiti

Otpornost nije nešto zadano što neki imaju a neki nemaju. Kao što imunitet možemo jačati određenim aktivnostima, vitaminima, mineralima itd. tako i psihološku otpornost možemo jačati opisanim ponašanjima i pogledima na svijet.

Jednostavno jest ali nije uvijek i lako. Psihološka otpornost, kada ju razvijemo, neće ukloniti ni svu bol, ni sav strah, no pommoći će nam živjeti bilo uz strah, bilo uz bol ili tugu i vremenom ih mijenjati.

Brošura: Kako se osloboditi straha nakon potresa