U individualnoj psihoterapiji radim s različitim poteškoćama s kojima se klijetni susreću: anksioznost, depresija, strahovi, ljutnja, loša slika o sebi, manjak samopouzdanja, sram, krivnja, perfekcionizam, samokritika, nagle promjene raspoloženja, opsesije i/ili kompulzije, emocionalno prejedanje itd.

Često navode i osjećaj praznine i besmisla, osjećaj izgubljenosti poteškoće u odnosima, manjak kapaciteta za bliskost i/ili intimnost, traumatska iskustva i sl.

U odnosima to mogu biti problemi stalnih disfunkcionalnih ili nasilinih odnosa, ili veze u kojima se osjećaju kao da su nevažni ili nevidljivi, problemi s vjernošću i obvezivanjem i sl.

Korijeni tih i takvih poteškoća razumijem u kontekstu strukture ličnosti i kao manifestaciju dubljih, nesvjesnih procesa.

Naše poteškoće u odrasloj dobi često korijene imaju u našim ranim iskustvima.

No, nisu sva rana iskustva traumatska, niti ih se možemo ili moramo sjećati. Nekada su okolnosti jednostavno bile neodgovarajuće ili roditeljski stil neprilagođen i slično.

U ranim danima nemamo kapacitet nositi se s teškim situacijama i mi ih potiskujemo te razvijamo niz disfunkcionalnih mehanizama da bismo te sadržaje držali potisnutim.

Što je više potisnutih sadržaja to više poteškoća i simptoma imamo kasnije u životu.

Fokus psihoterapije je na proradi tih sadržaja kako bi se postigla stabilnost i bolje funkcioniranje unutar sebe i u odnosima. Veliki dio terapijskog procesa bavi se upravo time.