Realitet vs. fantazija

Ako biste susreli nekoga tko je uvjeren da je, na primjer, Napoleon, brzo biste zaključili da baš i nije u kontaktu s realitetom te da mu je potrebna pomoć.

 

Ovakvo odstupanje od realiteta, na sreću, nije često. Ono što je puno češće jesu fantazije koje govorimo sebi a koje nas u stvari samosabotiraju,

 

Neke od takvih fantazija su društveno prepoznate kao štetne na primjer: „Iduća kombinacija na kladionici je sigurno dobitna.“ dok su druge stalni dio naše svakodnevice i dodatno su potpirivane marketingom.

 

 

Čemu služe fantazije?

Emocionalne povrede koje doživimo u ranim danima mogu ostaviti u nama osjećaj da nismo vrijedni, da nismo dovoljno dobri, da smo inherentno loši.

 

Osjećati nešto tako je silno teško i zato raznim mehanizmima sve to potiskujemo u nesvjesno.

 

Također, oko toga gradimo fantazije koje imaju ulogu da nas zaštite od suočavanja s boli dajući nam lažnu nadu. Jer dokle god postoji to nešto što možemo učiniti da postanemo „dobri“  tada ćemo juriti za tim nečim i nećemo se morati suočiti s boli.

 

Svejedno je kupujemo li ili fantaziramo da ćemo kupiti čim budemo mogli.

Svejedno je radi li se o nekoj stvari ili o novom programu koji nam obećava novog sebe, manje kilograma, novi mindset i slično.

 

Iako se fantazije u svojim detaljima mogu razlikovati, ključna formula je uvijek ista:

„Kad učinim, postignem, promijenim XY (postanem dobar/a) tada ću biti sretan/a, on će se promijeniti, prihvatit će me itd.“

 

Berne takvu fantaziju zove Djed Mraz fantazija (engl. Santa Claus fantasy)  i opisuje ju ovako:

 

„Individua bazira svoje ponašanje i planove na pretpostavci da samo treba postići „to nešto“ i onda će se napokon osjećati sretnom.“

 

Realna formula glasi naravno: “Kad postignem X samo sam postigao/la X, a osjećaj da nisam dovoljno dobar/a, voljen/a, itd. i dalje je u meni.”

 

Uloga fantazije je da nam potpiruje nadu da će se neke davne nezadovoljene potrebe ipak u jednom trenu zadovoljiti (samo ako budemo dovoljno ovakvi ili onakvi ili postignemo ovo ili ono)

Nažalost, dokle god smo uključeni u fantaziju ta davna povreda ostaje otvorena te nas istovremeno sprječava da u realitetu gradimo i živimo ispunjen život.

 

 

Uloga konzumerizma

Danas je lakše nego ikada potpirivati vlastite fantazije.

 

Što su bolniji osjećaji koje potiskujemo, što je veći osjećaj bezvrijednosti to ćemo više bježati u fantazije, bilo da je riječ o kladionici, kocki, alkoholu, kupnji itd.

 

I dok su neka ponašanja prepoznata kao disfunkcionalna, konzumerizam je društveno prihvaćen.

Naravno, živimo u društvu koje funkcionira po određenim pravilima i ovdje nije riječ o tomu da je svaka kupnja loša ili da je pravi život samo onaj u šumi.

 

Ovdje je riječ o tomu da fantazije koje su sastavni dio marketinga i prodaje potpiruju naše vlastite fantazije a da toga nismo svjesni.

Na kraju jurimo za X vjerujući da će to donijeti promjenu koju želimo a ne suočavamo se s pravim uzrokom problema.

 

Skijanje u hotelu s 5 zvjezdica neće promijeniti činjenicu da smo u lošem braku.

 

Nova haljina će ga možda zadiviti nakratko ali neće učiniti da bude više uključen u brigu o djeci.

 

Novi mobitel će zasigurno obradovati tinejdžera ali neće ukloniti krivnju koju imamo oko roditeljstva.

Kako odustati od fantazije?

 

Odustati od fantazije nije lako jer odustajanjem od fantazije susrećemo očaj, besmislenost, bol. Proces prorade toga jedan je od najtežih dijelova u psihoterapiji. No, kada prođemo kroz sve to, s druge strane nas čeka realitet i mogućnost stvarne promjene.

 

Sadržaji od kojih bježimo u fantaziju duboki su, nesvjesni su i potreban je terapijski proces kako bi se osvijestili i proradili.

 

Tek kada proradimo nesvjesne konflikte možemo odustati od fantazije, prihvatiti realitet i onda u skladu s realitetom izgraditi svoj život.

 

Što je ličnost zrelija, više je u realitetu i tamo živi, kreira, ostvaruje a manje je u fantaziji.

 

Što je ličnost manje integrirana to je više angažirana oko fantazija i neminovno se više razočarava.

 

 Marina Balažev

 

 

Literatura: 

 

Berne, E. (1966). Principles of group treatment. Grove Press Inc., New York

 

Fairbairn, W. R. D. (1944). Endopsychic structure considered in terms of object-relationships. The International Journal of Psychoanalysis, 25, 70–93.