Photo: andre-hunter-vm2cwMEiUFA-unsplash

Ovaj sadržaj je kreirala stvarna osoba a ne umjetna inteligencija

Vrijeme čitanja oko 6 minuta

Da li “izbacivanje” ljutnje stvarno pomaže?

Jeste li ikada bili toliko ljuti da ste poželjeli nešto razbiti? A bili u sobi za razbijanje?

Jeste li naišli na savjet da lupate jastuk dok zamišljate osobu na koju ste ljuti? Upravo se takvi savjeti mogu čuti na društvenim mrežama a slično se može vidjeti i u popularnoj kulturi i filmovima.

No, je li takav postupak uopće učinkovit?

Na ovo pitanje nema jednoznačnog odgovora zato što odgovor ovisi o tomu što smatramo pod “učinkovit”. Ako “učinkovitost” mjerimo osjećajem olakšanja tijekom i nakon razbijanja – da, tada je takvo “izbacivanje” ljutnje učinkovito.

Međutim, ako “učinkovitost” mjerimo smanjenjem agresije i ljutnje – tada izbacivanje ljutnje nije korisno, nego čak kontraproduktivno.

Iako na mrežama možemo vidjeti puno savjeta kako da “sigurno izbacimo ljutnju”, od toga da zamišljamo lice osobe na koju smo ljuti i lupamo po jastuku do toga da udaramo nogama u pod, istraživanja a i klinička praksa pokazuju da to nije način na koji se ljutnja može kvalitetno proraditi te da takvi postupci dugoročno povećavaju ljutnju i agresiju.

Što kaže istraživanje?

Ovdje ću se referirati na istraživanje Does venting anger feed or extinguish the flame? Catharsis, rumination, distraction, anger, and aggressive responding (Bushman, 2002) koje pokazuje da je ideja koju imamo o katarzi (otpuštanju emocija) pogrešna. Naime, u istraživanju ispitanici su prvo dovedeni u situaciju u kojoj su počeli osjećati ljutnju nakon čega su dobili opciju da ju “izbace” lupanjem po vreći. No, umjesto katarzičnog olakšanja ovi koji su lupali po vreći bili su još više ljuti nego oni iz kontrolne skupine koji nakon što su dovedeni u situaciju da budu ljuti nisu dobili opciju da ljutnju “izbace”.

I u istraživanju provedenom nekoliko godina prije ovoga autori, također, nedvojbeno zaključuju:

„Najgori mogući savjet koji se ljudima može dati za smanjenje ljutnje i agresije jest da udaraju po jastuku ili vreći dok zamišljaju lice osobe koja ih je isprovocirala. Pa ipak, upravo je to ono što mnogi popularni psiholozi savjetuju ljudima.“ (Bushman et al., 1999)

 

Što kažu praksa i kliničko iskustvo?

U savjetima da se ljutnja može fizički “izbaciti” nalazi se i jedna neizrečena ideja da je ljutnja nešto jednoznačno. No, to je vrlo kriva predodžba ljutnje. U kliničkoj praksi vidimo različite ljutnje koje dolaze iz različitih izvora i čija je funkcija vrlo različita. Ljutnja može predstavljati puno toga, od adekvatne reakcije na situaciju do nesvjesnog mehanizma obrane.

Ljutnja kao reakcija na situaciju u realitetu

Ljutnja kao i ostale emocije ima svoju ulogu. Na primjer, ako nam netko krši granice javi se ljutnja kako bismo nešto poduzeli. No, često se i jave razna kriva uvjerenja. Mnogi vjeruju da će svako postavljanje granica neminovno dovesti do konflikta. Drugi osjećaju da nisu dobre/pristojne osobe ako postave granicu. Treći vjeruju da će se odnos raspasti ako pokažu ljutjnju itd.

Zbog ovakvih i drugih krivih uvjerenja mnogi umjesto da reagiraju tamo gdje treba – npr. kažu mami da ne žele slušati savjete koje nisu tražili / kažu prijateljici da nije uredu da stalno kasni i slično – svoju ljutnju potiskuju.

U takvoj situaciji, kada se ne rješava uzrok ljutnje, nema tih vreća ili smash it soba koje netko može porazbijati da ga ljutnja prođe. Ovakva ljutnja nestane kada se riješi tamo gdje nastaje – u realitetu i u odnosu.

Ljutnja kao obrambeni mehanizam

Osim što može biti primjerena reakcija na okolnosti, ljutnja može biti i obrambeni mehanizam. Za razumijevanje ljutnje kao obrambenog mehanizma posebno je značajna Ana Freud koja u svojoj knjizi Ja i mehanizmi obrane iz 1936. godine (Das Ich und die Abwehrmechanismen) uvodi pojam identifikacije s agresorom. Pod tim opisuje tip ljutnje koji služi kao obrana od osjećaja da smo nemoćni.

Kako to može izgledati na primjeru. Recimo da On iz prijašnjih iskustava zna kako Njoj smeta kada kasni. Također, kada bi prigovarala On bi se osjećao nemoćno, ne bi znao što reći, osjećao bi krivnju itd. Ukratko osjećao bi puno neugodnih emocija.

Kada osjećamo neugodu javlja se i potreba da se od nje zaštitimo, da ju maknemo od sebe a tomu služe obrambeni mehanizmi. Tako je i spomenuti On, nesvjesno, kada bi kasnio, već s vrata počinjao ljutito prigovarati za nešto. I odjednom više se nije osjećao nemoćno i krivim. Ljutnjom kao obrambenim mehanizmom riješio se tih neugodnih osjećaja (iako to vjerojatno nije poboljšalo vezu…).

Ljutnja kao posljedica neintegriranosti ličnosti

Svatko od nas u sebi nosi i agresiju i jedan od ključnih razvojnih zadataka i sazrijevanja jest integriranje tih različitih i nepoželjnih aspekate sebe. Kada je ličnost intergrirana to znači da agresiju može na odgovarajući način kanalizirati. Kod osoba koje nisu integrirane puno se energije troši da agresija ostane potisnuta u nesvjesnom. No kako to s nesvjesnim već biva, ono stalno probija van.

Tako će na primjer, kod nekoga tko nije integrirao različite aspekte sebe, ljutnja i agresija biti toliko potisnuti da će se osoba svjesno stalno truditi biti “divna”, “draga” “pomagati svima”, tolerirati sve, imati “razumijevanja za sve”, a agresija će na primjer izlaziti pasivno (kašnjenje može biti izraz pasivne agresije, grube “šale” također, pomaganje kada to nitko ne traži također može biti oblik agresije itd.).

Kod nekog drugog kod koga različiti aspekti ličnosti nisu integrirani agresija će na primjer izlaziti van u neadekvatnom trenu ili na neadekvatan način. Na primjer, na malu sitnicu reakcija će biti ogromna, ili će ljutnju koju osjećaju prema jednoj osobi iskaljivati na drugoj i slično.

Kao što već možete pretpostaviti, ni ovakva se ljutnja neće razriješiti “izbacivanjem” u smash it sobama ili na boksačkoj vreći. Ovakav tip agresije najčešće bude trigeriran u bliskim odnosima kako je to lijepo objasnio Kernberg u svojoj knjizi Love Relations: Normality and Pathology (Ljubavni odnosi: normalnost i patologija) a razrješava se u psihoterapiji.

Marina Balažev, CTA-P (Certified Transactional Analyst – Psychotherapy)

Literatura:

Bushman, B. J. (2002). Does venting anger feed or extinguish the flame? Catharsis, rumination, distraction, anger, and aggressive responding. Personality and Social Psychology Bulletin, 28(6), 724–731. https://doi.org/10.1177/0146167202289002

Bushman, B. J., Baumeister, R. F., & Stack, A. D. (1999). Catharsis, aggression, and persuasive influence: Self-fulfilling or self-defeating prophecies? Journal of Personality and Social Psychology, 76, 367-376.

Freud, A. (1936). Das Ich und die Abwehrmechanismen. Internationaler Psychoanalytischer Verlag.

Kernberg, O. F. (1995). Love Relations: Normality and Pathology. Yale University Press.