Empatija i zrcalni neuroni

Emaptija i zrcalni neuroni – na koji su način povezani i može li biti jedno bez drugoga?

Jeste li se, možda, nekada, zatekli u situaciji da potresno iskustvo podijelite s nekom osobom  te da umjesto razumijevanja i/ili utjehe dobijete odgovor poput: “Aha, OK, ma nije ti to ništa strašno, trebao si samo…”.

Osobe koje na takav ili sličan način reagiraju na tuđa stresna iskustva mogu nam djelovati kao da nemaju empatije.

Što je empatija?

Empatija se često opisuje kao prepoznavanje emocija u drugim ljudima, razumijevanje tuđe perspektive i pogleda na svijet. Ili, kako se to često kaže, empatija je sposobnost da se možemo zamisliti da smo “u tuđim cipelama”. Kada smo empatični mi mislimo šire, izvan sebe i svojih okvira. No, empatija je i više od toga, ona je na neki način osjećanje tuđe boli, patnje ali i osjećaja poput sreće i radosti.

Mogli bismo reći da empatiziramo, na primjer, u situacijama kada netko vlastiti prst prikliješti vratima, a mi osjećamo kao da i nas boli prst. Iako na prvi pogled može zvučati kontraintuitivno, upravo se tako nešto događa u empatiji a u podlozi tog mehanizma su zrcalni neuroni.

 

Empatija i zrcalni neuroni

Empatija

Do sada već znamo koliko je složen i fascinantan naš mozak a neuroznanost koja doživljava svojevrsnu ekspanziju svakodnevno nam donosi nove informacije. Mozak često zamišljamo kao naš glavni kompjutor koji upravlja svime od rada srca do voljnih radnji. Tako znamo da ako, na primjer, odlučimo podići šalicu s kavom, cijeli niz neurona u mozgu će se aktivirati kako bi ta radnja bila izvršena.

No, ono što je zanimljivo jest da ako samo gledamo nekog drugog kako podiže šalicu kave u našem će se mozgu također aktivirati određeni broj neurona kao da tu radnju obavljamo sami! Ta skupina neurona koja se aktivira kada samo gledamo, čujemo ili zamišljamo da netko obavlja nešto zovu se zrcalni neuroni a otkrili su ih znanstvenici Giacomo Rizzolatti i Vittorio Gallese. Isti taj mehanizam nam omogućuje da pri susretu s tuđom patnjom dijelom osjetimo kao da i sami patimo.

Ovdje se može javiti pitanje zašto bismo patili s nekim? Zar ne bi bilo logično da tu neugodu, ako možemo, izbjegnemo? Možda, no čini se da empatija ima vrlo značajnu ulogu ne samo u životu pojedinca nego i u razvoju ljudske civilizacije. I kao što smo spomenuli, iako je empatija najčešće potrebna kada su u pitanju teške emocije, empatički možemo reagirati i na ugodne emocije neke osobe.

 

Čemu nam služi empatija

Jedan od znanstvenika koji se, nakon otkrića, najviše bavio istraživanjem zrcalnih neurona jest V.S. Ramachandran professor neuroznanosti s Kalifornijskog sveučilišta u San Diegu. On zrcalne neurone naziva “osnovom civilizacije” i jedan je među prvima koje je ljudsku sposobnost empatije pripisao upravo njima.

Važnost empatije je dvostruka. U civilizacijskom smislu zrcalni neuroni su nam omogućili prijenos znanja i vještina, jer gledajući kako se nešto radi, mi smo, upravo zahvaljujući zrcalnim neuronima, to bili u stanju ponoviti. To je omogućilo ekspanziju i napredak i brži prijenos znanja. S druge strane isti mehanizam nam je donio to da gledajući tuđu patnju (ili sreću) i sami osjetimo dio boli (odnosno sreće) i sposobnost da razumijemo kroz što druga osoba prolazi.

Ta nam je sposobnost poistovjećivanja omogućila, i još uvijek nam omogućuje, da se povezujemo s drugima. Kao društvenim bićima kroz veliki dio povijesti naš je izravni opstanak ovisio o drugima, o zajednici. Tek u novije vrijeme, i uz razvoj tehnologije, naš fizički opstanak nešto manje ovisi o drugima, no psihički gledano povezanost nam je još uvijek važna. Jedna od osnovnih ljudskih potreba jest biti prihvaćen, povezan.

Empatija

Ako se prisjetimo osoba s poremećajem iz spektra autizma i njihovih smanjenih mogućnosti da suosjećaju s drugima, da jasno iščitavaju emocije drugih kao i smanjenih kapaciteta da se povežu, možemo zamisliti kakav bi svijet bio da nema empatije. Ramachandran je iznio i jednu od vrlo prihvaćenih teza (iako još nedokazanu) da kod osoba s poremećajem iz spektra autizma izostaje zrcalnih neurona te stoga puno teže suosjećaju s drugima i teže se emocionalno povezuju.

 

I empatija se uči

Postojanje zrcalnih neurona jest preduvjet za sposobnost empatije, no, sâmo postojanje ne znači nužno i da će se empatija razviti. Kada se govori o neuronima poznata je uzrečica “ako se ne koriste zakržljaju” (engl. Use it or lose it), a ista se može primijeniti i na zrcalne neurone. Kao i druge vještine empatija se najbolje uči odmalena i ugledajući se na značajne odrasle osobe. Ako smo okruženi empatičnim ljudima usvojit ćemo empatička ponašanja poput:

–           mogućnost da stavimo po strani vlastiti pogled na svijet te razumijevanje kako na stvari gleda druga osoba;

–           vrednovanje tuđe perspective;

–           odmak i propitivanje vlastitih stavova;

–           aktivno slušanje;

–           pitati se što bi druga osoba voljela napraviti.

 

Osim kroz spomenuto empatija se razvija i kroz književnost, likovnu i glazbenu umjetnost, kroz socijalizaciju i druženje i, često, kroz psihoterapiju.

Kroz život razvijamo različite sposobnosti i vrline. Neke od njih se mogu mjeriti ocjenama, financijskim uspjehom, različitim nagradama i postignućima. Povezivanje s drugima kroz empatiju ne ostavlja tako vidljiv trag u društvu ali ostavlja trag u srcima ljudi. Ako želite razviti nešto posebno u svojemu životu, neka to bude empatija, jer je upravo empatija najvažnija vrlina. Empatija dovodi do bolje povezanosti s drugima, osjećaja pripadanja i zajedništva i bogatijeg i ispunjenijeg emotivnog života. A ispunjeni pojedinci čine sretno i zadovoljno društvo.