Sram u socijalnim situacijama

Sjećate li se u 6. razredu kad je netko otkrio tko vam je simpatija pa ste htjeli propasti u zemlju.

Ili kad ste povratili na ekskurziji i svima je bilo smiješno a vi ste htjeli nestati.

Možda kad je tata prvi put (ali ne i zadnji) rekao: „Sram te bilo!“.

Ili kad ste se napili na poslovnom domjenku i napravili budalu od sebe?

Dublji korijeni srama

Ako se osvrnemo na svoj život, bez obzira na to koliko godina imamo, vjerujem da ćemo naći barem jednu situaciju u kojoj smo osjećali intenzivan sram.

Taj sram koji nam je svima poznat, javlja se, uglavnom, u socijalnim situacijama, društveno je uvjetovan (ne prdnuti za stolom, ne kopati nos u javnosti, obavezno pozdraviti starijeg od sebe itd.) i često uključuje strah od toga kako nas drugi vide, što misle o nama i slično.

No, osim takvog srama, postoji jedan još dublji sram koji je kod nekih ljudi prisutan stalno, čak i kada su sami sa sobom i kada nisu prekršili nikakva pravila pristojnosti.

Taj sram se javlja kao duboka ideja da „nisu OK“, da su „s greškom“, da se osjećaju kao uljezi, kao „da ne zaslužuju“ i sl. Često je prepleten s osjećajem krivnje (bilo da su krivi za nešto ili se boje da će biti krivi za nešto). Često je prisutan i osjećaj dužnosti i veliki pritisak raznih “moranja”. 

Taj sram koji dolazi iz nesvjesnog uvjerenja o sebi – da nismo OK, korijene ima u ovisnosti/navezanosti (engl. dependency) i u ranim potrebama.

Rane potrebe

Kada smo mali, potpuno smo bespomoćni i ovisni o drugima. Tada je ovisnost o drugima (engl. dependnecy) normalna i neizbježna.

Također, za zadovoljenje svih naših potreba, od fizičkih do emocionalnih, neophodni su nam drugi. A o tomu kako drugi reagiraju na naše rane potrebe ovisi razvoj naše strukture ličnosti i naš doživljaj sebe, drugih i generalno svijeta i života.

Postoje tri scenarija ovisno o tomu kako su naše rane potrebe bile prepoznate ili neprepoznate od strane okoline. „Okolina“ su primarno mama, tata odnosno osoba ili osobe koje se brinu o nama u našim ranim danima.

1. Okolina prepoznaje naše potrebe i odgovara na njih u većini situacija i mi doživljavamo da su naše potrebe OK i da smo mi OK.

2. Okolina ne prepoznaje i/ili ne odgovara na naše potrebe. Mi počnemo doživljavati da naše potrebe nisu OK i da mi nismo OK, te počinjemo potrebe potiskivati.

3. Okolina ne prepoznaje i/ili ne odgovara na naše potrebe. Mi počnemo doživljavati da naše potrebe nisu OK i da mi nismo OK, te počinjemo potrebe izražavati neizravno.

Mogli bismo reći da „zaključivanje“ ide ovako: „Ako moje rane potrebe nisu zadovoljene, znači da se odbacuju i da moje potrebe nisu OK. To znači da ih moram prikrivati ili potiskivati. Ako moje potrebe nisu OK, to znači da ni ja nisam OK.“

No, mi i dalje moramo nešto učiniti sa svim tim emocijama i frustracijom koje se jave kada se naše potrebe odbiju. Onako mali još nemao razvijene mehanizme da se nosimo s tim. I tada počinjemo razvijati navezanost (engl. dependency) kao pokušaj emocionalnog opstanka pa krenemo potrebe potiskivati ili ih izražavati neizravno.

Navezanost (engl. dependency) je internalizirani osjećaj da nismo. Taj rani osjećaj da nismo OK (zato što su naše potrebe odbijene) kasnije se u životu osjeća i kao duboki sram.

Kako roditelji mogu pružiti djetetu potrebno?

Da bismo uobičajene „normalne“ stvari poput postavljanja granica, zauzimanja za sebe itd. mogli doživjeti „normalno“ (bez emocionalnog naboja i srama koji su nekada toliki da nas sprječavaju u funkcioniranju) treba nam stabilan, integrirani self.

To znači da nam treba samopouzdanje, dobra slika o sebi, osjećaj sigurnosti, kapacitet za samoumirenje itd. Sve to smo trebali dobiti u djetinjstvu kroz adekvatan odgovor na naše rane potrebe.

No, da bi roditelji mogli odgovoriti na rane potrebe djeteta i pružiti odgovarajuću emocionalnu bliskost te omogućiti djetetu da razvije autonomiju i samostalnost, nije dovoljna želja. Roditelj i sam treba imati sve to (bilo da je dobio kroz odrastanje bilo kasnije u životu najčešće kroz psihoterapiju). Jer, ne može se uliti iz prazne šalice.

S obzirom na teškoće života mnogih generacija prije nas, kao i na stavove koji su postojali u društvu, emocionalna šalica mnogih roditelja je prazna. Tako da često uz najbolje namjere i dobre odgojne postupke roditelji nemaju kapacitet za emocionalno povezivanje, za biti stabilna, sigurna odrasla osoba, emocionalno dostupna i odgovoriti na djetetove rane potrebe na odgovarajući način.

To znači da veliki broj odraslih živi s dubokim sramom – osjećajem da nisu OK. Bilo da se osjećaju da ne zaslužuju, da nisu vrijedni nečega, da su uljezi, da se trebaju brinuti za sve oko sebe ili da na druge načine moraju zaslužiti svoju vrijednost.

Kako dolazi do toga da roditelji ne prepoznaju djetetove potrebe i što su to emocionalno nedostupni roditelji možete pročitati ovdje.

Želite li saznati koji su najčešći načini na koji se manifestira sram, osjećaj da nismo OK, da smo manje vrijedni? Ako je Vaš odgovor “da”, predbilježite se za newsletter (u dnu stranice) jer ću o tome pisati više u newsletteru.

Literatura:

Bornstein, R. F. (1998) Dependency in the personality disorder: Intensity, insight, expression, and defense. Journal of Social and Clinical Psychology

Zivkovic, A. (2022) Dependent Personality and Interpersonal Dependency: At the Intersection of Developmental, Identity and Interpersonal Aspects, British Journal of Psychotherapy

Zivkovic, A. (2023). OKness Revised: Analysis and Evolution of Berne’s Concept of OKness, the Basic Positions, and the Related Reenactments of Berne’s Internal World in the Transactional Analysis Community. Transactional Analysis Journal, 53(3), 286–300.