…i zašto će to biti drukčije on onoga kako pretpostavljamo

Sjećate li se trenutka kada ste postali svjesni toga da je situacija s COVID-om nešto drukčija od do sada poznatog i da će nam promijeniti mnoge segmente života?

Što kaže sjećanje?

U mojem slučaju najupečatljiviji trenutak je početak prvog lockdowna u ožujku 2020. godine. Bio je to vikend u kojemu su, tako me barem uvjerava moje sjećanje, ljudi nahrupili u dućane i mahnito kupovali zalihe hrane, toalet papir i ostale potrepštine. Moje sjećanje kaže i da je dan kojeg se sjećam bio subota. Vrlo je jasan osjećaj straha, no, danas, više nisam sigurna je li to strah zbog pandemije ili strah koji sam doživjela idućeg jutra kada nas je, u Zagrebu, probudio potres. Nakon potresa veliki dio detalja vezanih uz pandemiju je jednostavno nestao iz sjećanja jer je iskustvo potresa, meni, bilo strašnije i u memoriji su detalji potresa zauzeli puno više prostora.

1. Kakva iskustva pamtimo?

To se uklapa u neke od činjenica koje danas znamo o sjećanju: pamtimo iskustva koja su nabijena emocijama. Tako ćemo, na primjer, zaboraviti detalje cijelog niza običnih srijeda koje smo proživjeli ali ćemo se sjećati srijede u kojoj nam se dogodilo nešto iznimno, nešto što je probudilo emocije, bilo one ugodne, bilo neugodne.

2. Jače pamtimo neugodno

Još jedna važna činjenica o tomu kako radi sjećanje jest ta da se intenzivnije sjećamo i dulje pamtimo neugodne i teške događaje nego one lijepe i ugodne. Jedno od objašnjenja za to je to što su opasne situacije važnije za opstanak te ih stoga jače pamtimo.

Što je dalje bilo?

Sjećam se dalje kako rano ujutro (potres je bio oko 6:30) stojimo vani, prilazimo jedni drugima i pokušavamo dobiti neke informacije o tomu što se događa, koliko je jak potres, smijemo li se vratiti u zgrade, što dalje i sl. Ne sjećam se jesam li ponijela masku za lice ali se sjećam da je počeo padati snijeg, iako je prije toga bilo desetak toplih i sunčanih dana, a moja proljetna jakna nije dovoljno topla da me zgrije. Tu se uz strah od novog potresa počeo javljati i strah da ću se prehladiti, završiti u bolnici a pandemija je… Ubrzo mi postaje jasno kako sam izašla posve nepripremljena na potres te osim mobitela, torbice i boce s vodom sa sobom nisam uzela ništa drugo. Sjećam se i da mi je baterija na mobitelu bila skoro prazna i hvatala me panika kako ću ostati u kontaktu s bliskim ljudima.

Dok ovo pišem posve sam uvjerena da se sve događalo točno tako kako sam napisala, no velike su šanse da je realnost bila drukčija.

3. Stalno mijenjamo upamćeno

Možda je najzanimljivija stvar koju danas znamo o sjećanju ta da se ono stalno mijenja i da mi toga uopće nismo svjesni. Svaki put kada se nečega prisjetimo, bilo da samo razmišljamo o tomu bilo da o tomu razgovaramo, mi iznova pričamo priču o tom događaju. Također, svakim tim „pričanjem priče“ mi, nesvjesno, mijenjamo neke dijelove priče. Tako se nakon nekog vremena naše sjećanje o događaju može u potpunosti razlikovati od samog događaja i od prvih sjećanja koje smo imali o njemu.

Zanimljiv eksperiment na tu temu proveo je Ulrich Neisser, utemeljitelj kognitivne psihologije. On je 1986. godine studentima psihologije dao upitnik u kojemu su opisali gdje su bili i što su radili kada su čuli o eksploziji Challengera koja se dogodila dan prije, kada je Challenger eksplodirao nekoliko sekundi nakon polijetanja u svemir pri čemu je stradalo svih 7 članova posade.

Dvije godine nakon toga, u jesen 1988. ponovo je kontaktirao 44 studenta od onih koji su ispunili anketu i dao im da ponovno odgovore na ista pitanja kao u anketi koju su radili dvije godine ranije. Rezultati su bili zapanjujući.

Iako je svatko od ispitanika bio čvrsto uvjeren u to da se jasno sjeća, čak 25% ispitanika je imalo u potpunosti promijenjeno sjećanje o događaju! Na primjer, jedan je student u prvoj anketi opisao da je u trenu kada je čuo o nesreći vezanoj za Challenger bio na satu vjeronauka te da su neki studenti ušli i počeli pričati o tomu. Dvije godine kasnije istu situacije, posve uvjeren u istinitost, prikazuje tako da je bio u sobi u studentskom domu te s cimerom gledao TV kada je vidio vijest o padu Challengera.

Kako možemo biti sigurni u sjećanje?

Jedini način da uistinu budemo sigurno što smo u nekom trenu radili i kako smo se osjećali jest taj da to zapišemo. Ako vodite dnevnik i ako se vratite na zapis nekog davnog događaja, i sami ćete primijetiti razliku između zapisanoga i onoga kako ga se kasnije sjećate.

Zašto se sjećanje mijenja odnosno zašto mijenjamo sjećanje?

Odgovora na to pitanje može biti puno. No, kada su u pitanju situacije koje pogađaju veliki dio društva ili čak sve (kao u slučaju pandemije, svjetskih ratova i slično) tada se o događaju puno razgovara i često dijelovi tuđih narativa postaju dijelom našeg vlastitog sjećanja.

Jednom kada pandemija prođe (iako u ovom trenu nemamo jasnu ideju što to znači i kako će  izgledati), sjećat ćemo se situacija koje su bile nabijene emocijama. Vremenom ćemo, neprimjetno, neke detalje zaboraviti, neke fabricirati, neke zamijeniti dijelovima tuđih priča. Također, koliko intenzivno ćemo se sjećati pandemije ovisi i o tomu što ćemo sve proživljavati u životu. Neki intenzivni lijepi trenuci koji se mogu dogoditi unatoč pandemiji mogu ispuniti dio našeg sjećanja i na taj način cijeloj priči i sjećanju oko COVID-a dati jednu lakšu notu.

Zašto smo sigurni da bismo mi u nekoj situaciji postupili drulčije i zašto to, u stvari, ne možemo znati unaprijed? Neke od odgovora možete potražiti u tekstu ovdje.