Koliko ste puta do sada čuli kako su emocije posljedica misli?

Možda ste se nekada čak i krivili zbog toga kako se osjećate, jer eto, samo da ste razmišljali drukčije bilo bi vam lakše.

Možemo li „samo misliti ‘pozitivno’ pa da sve bude u redu“?

Emocije – osnovno

Među znanstvenicima ne postoji konsenzus oko toga kako nastaju emocije, pa čak ni suglasnost oko toga što sve jesu a što nisu emocije.

Misli utječu na emocije

Često ćete naići na tumačenje da je svaka emocija rezultat naše interpretacije događaja. To je dijelom točno. Mi reagiramo (i emocijama) na ono što nam se događa i kako tumačimo to što se događa.

Ako se izložite, na primjer, crnoj kronici i mislite o takvom sadržaju, nakon nekog vremena počet ćete osjećati i emocije koje nisu ugodna (strah, ljutnju, tugu itd.)

Također, ako osjetite lagani strah zbog nečega, nekada ćete moći sebe umiriti mislima. No, to neće uvijek biti slučaj.

Emocije utječu na misli

Put od misli do emocija nije jednosmjeran. U mnogim situacijama, redoslijed je obrnut. Emocije su prve pa tek onda dolaze misli.

Zašto je to tako?

Zahvaljujući neuroznanosti danas znamo:

1. Da se dio mozga kojim obrađujemo emocije (limbički dio), razvija prije dijela kojim mislimo (prefrontalne kore). To znači da prvo naučimo osjećati pa tek onda misliti. Prvo naučimo osjećati pa tek onda razumjeti što osjećamo i formirati misli o tomu što osjećamo.

2. Veliki dio nas iz ranih dana nosi sa sobom neka implicitna sjećanja i za njih vezane emocije. Implicitna znači da su neverbalna, nesvjesna, ne možemo ih pretvoriti u riječi. To znači da će nam se u nekim situacijama javljati emocije a neće nam biti jasno zašto su se javile.

3. Ne možemo odabrati hoće li se neka emocija pojaviti ili neće. Možemo ju osvijestiti i vidjeti zašto se javila i što ćemo dalje s njom. U nekim situacijama možemo sebe umiriti mislima, jer je prefrontalni dio mozga (misli) povezan s limbičkim dijelom (emocijama). No, to nije moguće uvijek i u svakoj situaciji.

(O tri dijela mozga i njihovim vrlo različitim funkcijama možete pročitati u tekstu: Jedan mozak ali tri vrlo različita dijela)

Primjer situacije:

Zamislite da ste krenuli na intervju za posao, no, po putu ste zapeli o nešto i potrgali sako. Nemate vremena za vratiti se i odjenuti nešto drugo, nego tako potrganog sakoa idete na intervju.  Zamislimo sada u ovoj situaciji osobu A i osobu B.

Osoba A na situaciju reagira mislima poput ovih: „Ma nema veze, pripremila sam se dobro, osim toga svakomu se može dogoditi da potrga sako“ te mirno odlazi na intervju.

Osoba B na situaciju reagira mislima poput ovih: „Znala sam, meni se to uvijek mora dogoditi, sad neću dobiti posao, kako sam mogla biti toliko nepažljiva…“ itd., te na intervju za posao stiže malodušna, uznemirena, u strahu, već nekako pomirena s tim da neće dobiti posao. Ili možda posve odustane i niti ne ode na intervju.

Često se iz ovakvih primjera izvlači zaključak kako osoba A osjeća smirenost, a osoba B strah kao posljedicu misli koje su imale kao reakciju na događaj.

No, korijen naše reakcije na neku situaciju je puno dublji od misli.

Što i kako ćemo misliti o nekoj situaciji je posljedica naših dubokih uvjerenja o sebi, svijetu i drugima,

a ta smo uvjerenja i pripadajuće emocije uz njih stekli u ranim danima dok smo samo osjećali i dok nam prefrontalni dio mozga (misli, riječi, rečenice) još nije bio razvijen.

Tako da možemo reći da osoba A osjeća smirenost upravo zato jer je njezino emotivno iskustvo smirenost. Dok osoba B osjeća strah, uznemirenost itd. (i razmišlja u skladu s tim) jer je to sadržaj njezinih ranih iskustava.

Istinska promjena postiže se promjenom na dubljoj razini, ispod razine misli.

Znači li to da mislim nisu važne?

Misli jesu važne jer su zajedno s emocijama odličan pokazatelj onoga što se odvija u nama. No, ako samo poput papagaja pokušavamo ponavljati nešto u što naša podsvijest ne vjeruje, nećemo postići promjenu nego frustraciju.

Osoba B je u situaciji razmišljala na takav način jer je cijelo njezino tijelo osjećalo neugodu, strah, krivnju itd. Da su u podlozi bile druge emocije, i misli bi joj bile drukčije.

Ako u nekim situacijama reagirate poput osobe B, što je ono što možete učiniti?

1. Primijetite svoje misli (misli, najčešće, prve primijetimo i prije smo ih svjesni nego li emocija)
2. Osvijestite što osjećate (emocije nam nekada može biti teže primijetiti i imenovati, za početak, zapitajte se „Što osjetim u tijelu?“. U početku vam možda neće biti jasno da osjetite strah, tugu, ljutnju itd. ali ćete primijetiti grč u želucu, ili knedlu u grlu, napetost u ramenima i slično.)
3. Promatrajte i pratite svoje reakcije. Zapitajte se „Što misli koje mislim i emocije koje osjećam govore o mojem doživljaju sebe, svijeta i drugih?“.

Misli i emocije su pokazatelj naših nesvjesnih uvjerenjima. Promjenom uvjerenja, mijenjaju se i emocije i misli.