Partnerski odnosi mogu biti izvor zadovoljstva, odličan temelj za osobni rast i razvoj, ali isto tako mogu biti izvor velike boli i frustracije.

A kao Ana

Ana je s partnerom bila u vezi oko dvije godine. Slagali su se oko većine životnih vrijednosti i imali usklađene glavne životne ciljeve. Pa ipak, činilo joj se da joj sve nezadovoljstvo koje osjeća dolazi iz tog odnosa. Kada bi provodili vrijeme zajedno (uglavnom vikendom) partnera je opisivala kao toplo, brižnog, i osjećala se sretnom i voljenom. No, onog trena kada bi se partner posvetio poslu, Ana je osjećala kao da se udaljava od nje, te bi počela tonuti u laganu depresiju.

„Nikad te nema kad te trebam.“
„Ništa ne planiramo zajedno.“
„Kad god nam je dobro zajedno ti se povučeš.“

Na ovakve i slične načine je opisivala kako doživljava dinamiku veze.

Napetost bi rasla, kao i ljutnja. U ljutnji bi ponekad verbalno povrjeđivala  partnera na što se on još više emotivno povlačio, što je opet silno povređivalo nju. Sutradan nakon svađe, zvala bi ga uspaničeno na posao (da se uvjeri da je među njima, još uvijek, sve u redu.) Ako bi on mogao razgovarati ponekad  je nakon razgovora uspijevala biti mirnija, no ako nije imao vremena za razgovor tonula bi još dublje.

M kao Marko

Kada je Marko opisivao vezu s Anom radio je to na vrlo distancirani način, bez puno emocija.

„Ništa što učinim nije dovoljno dobro.“

„Kad smo zajedno stalno nešto prigovaraš.“

„Tvoje su potrebe prevelike.“

„Zašto jednostavno ne možemo biti zajedno bez toliko sukoba?“

Zašto su odabrali jedno drugo?

Partnerski odnosi su nešto za što često vjerujemo da biramo slobodnom voljom. Međutim, partnera biramo pod utjecajem nesvjesnih obrazaca nastalih u djetinjstvu. Mnogi od nas su u jednoj ili više razvojnih faza zadobili neku emotivnu ranu. To ne mora biti nešto što su roditelji napravili svjesno ili namjerno, možda nisu znali ili mogli bolje a nekada su tomu doprinijele objektivne okolnosti. Zbog tih nesvjesnih obrazaca, mi kroz odnose i romantične veze pokušavamo tu ranu zaliječiti. No, ako obrasce prvo ne osvijestimo, događa nam se da nesvjesno biramo osobe s kojima ćemo opet biti povrijeđeni.

„Na nesreću, budući da smo sigurno izabrali nekoga s negativnim osobinama sličnim onim naših roditelja, koji su bili prvi koji su nas povrijedili, šansa da će ishod biti pozitivniji ovaj put je stvarno slaba. Zapravo, većina ljudi koja je imala više veza izvješćuje da usprkos svojim najboljim namjerama uspijeva pronaći iste probleme svaki put ponovno.“

(Harville Hendrix)

Ana i Marko

Partneri iz gore opisanog primjera pokazuju karakteristike onoga što Hendrix naziva prianjajući partner (to bi bila Ana) i izbjegavajući partner (to bi bio Marko).  Kada u prvoj razvojnoj fazi – fazi vezanosti roditelji ne odgovore adekvatno na potrebe djeteta (možda su fizički prisutni ali emotivno nedostupni, preokupirani svađama, brigama itd.) dijete neće razviti sigurni oblik privrženosti i kao mehanizam obrane može razviti ili prianjanje ili povlačenje.

Kod prianjajućeg djeteta veliki je nesvjesni strah od napuštanja, a kod djeteta koje se povlači veliki je nesvjesni strah od odbacivanja. Prvo dijete će, kao odrasla osoba, zbog tog straha prianjati uz partnera, no, velike su šanse da će odabrati partnera s kojim neće zadovoljiti potrebu za bliskošću. Drugo, povlačeće, dijete će, kao odrasla osoba, negirati svoje potrebe (da ne bi bilo odbačeno) i povlačit će se. Iako i izbjegavajući partneri imaju veliku potrebu za povezanošću, upravo ih mehanizam obrane koji su razvili (povlačenje), priječi da tu potrebu zadovolje.

Slično nam pojašnjava i teorija privrženosti (attachment theory)  koja bi ovo opisala terminima anksiozni tip privrženosti (Ana) i izbjegavajući tip privrženosti (Marko).

Kako se uskladiti?

Kako se Ana i Marko mogu bolje uskladiti? Prvi korak je razumjeti sebe, osvijestiti i prepoznati svoje boli i rane i zacijeliti ih. Zatim razumjeti bolje jedno drugo.

„Da bismo se pripremili za putovanje intimne veze, moramo potražiti tragove u našim osobnim prošlostima. Gledajući unatrag na djetinjstvo, možemo odgovoriti na kritična pitanja: Što želimo od veze? Zašto biramo određenog partnera? Kakvu vrstu veze ćemo najvjerojatnije imati? Zašto većina nas doživljava tako mnogo frustracije, boli i promašaja u svojim vezama u usporedbi s radošću i zadovoljstvom kojem smo se nadali? Odgovori na ta pitanja sirov su materijal od kojeg možemo oblikovati razumijevanje i promjenu, a ti odgovori leže skriveni u sjećanjima na djetinjstvo.“ (Harville Hendrix)

Nekada odgovore možemo pronaći u knjigama. Za razumjeti vlastiti i partnerov stil privrženosti odlična je knjiga Attached – The New Science of Adult Attachemnt.  Nekada je situacija u vezi tako teška da se partneri odluče zajednički istraživati kroz partnersku terapiju. Ponekad, ako jedan od partnera nije otvoren za terapiju individualna terapija može biti rješenje kao i radionice koje se bave temom odnosa.

Obrasci prema kojima biramo partnere. Vidi više ovdje.

Radionica Zašto biram partnere kakve biram