Poremećaji prehrane (engl. eating disorders) (DMS V, hrvatsko izdanje, ih prevodi kao Poremećaji hranjenja i jedenja) su nešto o čemu sve češće slušamo, no često imamo krivu predstavu o tomu tko i zašto ima ili može imati te probleme.

„Poremećaj prehrane imaju samo jako mršave ili jako debele osobe“

Najvažnije je znati da poremećaj u prehrani ne možemo dijagnosticirati na osnovu toga kolika je nečija težina. Nekada, iznimno mala tjelesna težina može biti jedna od indikatora anoreksije, no ne i dovoljan za uspostavljanje dijagnoze.

To znači da i osobe „normalne“ težine kao i osobe povećane ili smanjene težine u jednakoj mjeri mogu ili ne moraju imati problem s hranom.

Tko najčešće pati od poremećaja u prehrani?

Statistički podaci pokazuju da je taj problem u najvećoj mjeri prisutan kod žena, (čak 90 % osoba koje imaju poremećaj prehrane su žene) i procjenjuje se da zahvaća čak 8-10% ukupne populacije. U novije vrijeme se bilježi nešto veći porast među muškarcima.

Poremećaji prehrane:

Glavni tipovi poremećaja prehrane su:

Anoreksija nervoza (ograničenje unosa energije i strah od porasta tjelesne težine)

Bulimija nervoza (prejedanje praćeno kompenzacijskim postupcima npr. povraćanjem, ili prekomjernom uporabom laksativa i sl.)

Prejedanje (engl. binge eating) uzimanje velike količine hrane u kratkom vremenu i ponavljanje takvih epizoda.*

(DMS V navodi još i pika poremećaj, preživajući poremećaj, poremećaj izbjegavanja/ ograničavanja unosa hrane, no, oni su znatno rjeđi, i kada općenito govorio o poremećajima u prehrani najčešće mislimo na ova tri gore istaknuta).

Što nam znači hrana?

Na ovo pitanje se može odgovoriti iz puno različitih perspektiva. No,u kontekstu radu s klijentima i u kontekstu terapije to pitanje može pomoći da razumijemo:

– odnos koji klijent ima prema hrani

(na primjer prejedanje (simptom) može služiti kao utjeha, kazna, način da se nosimo s neugodom, način regulacije emocija itd. (što daje različitu sliku unutarnje dinamike klijenta).

– kako se odnos prema hrani ukapa u širu sliku

(je li hrana jedino oko čega klijent strukturira dan, koliko kvalitetne odnose ima klijent, zna li učinkovito postaviti granicu itd.)

– prepoznaje li i razlikuje li klijent mentalna od somatskih stanja

(na primjer osjećaj gladi – osjetimo ga u tijelu) može biti pokazatelj mentalnog stanja osjećaja praznine ili potrebe za emocionalnim povezivanjem i slično.

Kako se liječi poremećaj prehrane?

Čest način je kognitivno-bihevioralni u kojemu klijent uči nova ponašanja i bolje načine jedenja. To može pomoći nekim klijentima do neke mjere. No, uglavnom se ublažavaju simptomi.

Za dublje rješenje problema neophodno je raditi na unutarnjoj dinamici, najčešće kroz psihoterapiju. Na taj način će klijent, uz podršku terapeuta, razviti kapacitete da može osvijestiti, na primjer, kako je „gladan“ sigurnosti koje nema u toksičnom odnosu pa tu „glad“ pokušava utoliti hranom. Rješavanjem toksičnog odnosa i uključivanjem u zdrave odnose promijenit će se i odnos prema hrani.

Ili, na primjer, klijent može razviti kapacitete i uvidjeti da je hrana sredstvo pomoću kojega štiti sebe od traumatskih iskustava koje je proživio, pa će se zacjeljivanjem traume promijeniti i odnos prema hrani.

U dubini svakog problema s prehranom je neka nezadovoljena potreba, i to najčešće duboka, nesvjesna potreba nastala davno, davno.

*Kratki opis uz naziv poremećaja je informativnog sadržaja kako bi temu u nekoj mjeri približio čitatelju, nije cjelovit i ne može se koristiti u dijagnostičke svrhe.

Tekst: Mit o debljini

Tekst: Što je psihoterapija?