Pravi self i lažni self 

Pravi self i lažni self zašto su važni i kako se mogu prepoznati?

Pogledajte sljedeće primjere:

– Ne možete izdržati ako vjerujete da je nekomu teško, pa morate pomoći ili dati savjet čak i ako to nitko od vas nije tražio?

– Važno vam je da budete vrlo točni i nikada ne kasnite, a ako se dogodi da zakasnite osjećate se jako loše?

– Ne možete zamisliti da kažete nešto glupo i osramotite se?

Ovakvi primjeri i cijeli niz sličnih, nisu problemi samo na razini ponašanja, niti se mogu riješiti rečenicama poput: „Pa nemoj se toliko opterećivati, nije to ništa strašno, svakomu se dogodi da pogriješi.“ ili „Nema veze što si zakasnila, samo je 5 minuta u pitanju!“

Ako ste se prepoznali u primjerima, tada znate da, bez obzira na to što ste svjesni da se u realitetu neće dogoditi ništa strašno ako ne ispunite neko svoje „moranje“, unutarnji osjećaj, unutarnja „istina“ zna biti teška do neizdrživosti.

Često je pritisak upravo tih raznih moranja i nemogućnost da se bude spontan, opušten, podnese pogrešku…ono što potakne ljude da se jave u terapiju.

Pravi self i lažni self – nastanak

Kad smo mali, ako su naše potrebe prepoznate, prihvaćene i zadovoljene, tada ćemo razvijati dobar doživljaj sebe ali i kapacitet da izdržimo one, povremene, trenutke kada roditelj nije mogao adekvatno reagirati na naše potrebe.

Možemo reći da tada razvijamo pravi self.

Međutim, ako naše potrebe nisu prepoznate, bilo zbog teških životnih okolnosti bilo zbog toga što i roditelj sam ima iz svojeg djetinjstva jednu prazninu ili jak lažni self, počet ćemo svoje potrebe, a onda i sebe, doživljavati kao ne OK.

Taj osjećaj da nismo OK, u tim ranim danima je toliko težak i neizdrživ da ga moramo potisnuti duboko u nesvjesno. Zatim, da bismo nekako izbalansirali taj osjećaj da nismo OK, počinjemo graditi lažni self. Naš pokušaj da postanemo OK.

Lažni self je u tom trenu način da se zaštitimo od onoga što je neizdrživo, neki oblik obrambenog mehanizma.

Lažni self 

Pojam lažnog selfa (engl. false self) uvodi Winnicott i prema njemu lažni self u nekim situacijama nije potpunosti loš za nas.

Ako lažni self dolazi nakon što smo imali šansu razviti pravi self, tada je lažni self koristan dio unutarnje dinamike jer nam omogućuje da se prilagodimo, da možemo biti strpljivi, izdržati neke stvari i sl. Omogućuje nam da možemo funkcionirati po pravilima realiteta.

No, ako nismo imali priliku razviti stabilan pravi self, i ako je lažni self počeo nastajati prerano, tada u odrasloj dobi ne znamo kako biti autentični i svoji. Tada život živimo iz lažnog selfa, a to može dolaziti u puno različitih oblika. Najčešća „formula“ lažnog selfa jest dubok osjećaj  da „moramo“ biti ovakvi ili onakvi. Ako se u nekom trenu dogodi dogodi da ne možemo ispuniti to moranje – u nama se javlja duboki osjećaj uznemirenosti, nekada i psihosomatske tegobe, osjećaj da nismo OK, da ne vrijedimo.

Kada smo u lažnom selfu u odnosima smo fokusirani na potrebe druge osobe, generalno ne znamo što želimo ni tko smo, često smo preokupirani s tim kakvi ćemo ispasti ako kažemo ili učinimo ovo ili ono itd.

Živjeti pod takvim unutarnjim pritiscima troši jako puno energije, a kada naiđu životne situacije koje su pojačano stresne, osjećamo se kao da se raspadamo, pucamo po šavovima, ne znamo što ćemo i slično.

Što pomaže?

U ovom trenu voljela bih reći da je dovoljno osvijestiti lažni self.

Osvijestiti jest prvi korak, i time možemo osjetiti određeno olakšanje, no to neće riješiti srž problema.

Također, ako dajemo sebi dozvole (to je ovih dana jako popularno: „smiješ pogriješiti“, „smiješ se odmoriti“, „smiješ reći ne“ itd.) to nam isto može pomoći ali samo u jednoj mjeri, te ni to ne rješava srž problema.

Pritisak lažnog self popusti tek kada razriješimo one sadržaje koje smo potisnuli i koji su doveli do razvoja lažnog selfa.

To je nešto što se postiže kroz psihoterapiju i to kroz psihodinamske terapije jer jedino psihodinamski terapijski pristupi rade s nesvjesnim sadržajima dok nedinamski pristupi rade sa svjesnim sadržajima i na promjenama ponašanja.

Marina Balažev, specijalizantica transakcijske analize

Literatura:

Winnicott, D. W. (1960). The theory of the parent-infant relationship. International Journal of Psycho-analysis, 41, 585–595.

Zivkovic, A. (2020). Developmental Trauma and the Bad Object: Attachment, Identity, Reenactments, https://doi.org/10.1080/03621537.2020.1771033