Zašto se život ubrzava kako starimo?
Čini li vam se ponekad da vrijeme leti? Možda vam se čini kako je 10 godina samo projurilo ili imate dojam da je obveza sve više a vremena sve manje?
Što je vrijeme i kako ga doživljavamo?
Iako nemaju jednoznačnog odgovor na pitanje što je vrijeme, ono oko čega su se znanstvenici složili jest to da vrijeme doživljavamo samo posredno – kroz promjenu nečega (dana i noći, rasta biljke, promjene koju vidimo oko sebe a koju onda tumačimo kao prolazak vremena itd.).
Zašto se vrijeme ubrzava kako starimo?
mogućih odgovora je više a ovdje ću iznijeti dva koja su utemeljena u psihologiji i kognitivnoj znanosti.
- Sažimanje životne priče i prolazak autobiografskog vremena
Mozak u svakom trenu filtrira ogromnu količinu podataka. Velikog broja tih podataka nismo svjesni. Ono što mozak zapazi kao važno postaje dio našeg doživljaja realnosti. To na neki način postaje priča o našem životu koju sastavlja mozak tzv. autobiografsko vrijeme.
Kao i svaka priča i doživljaj stvarnosti može biti ispričan nadugačko s puno detalja a može biti ispričan kratko u rečenici-dvije. Naš mozak, ekonomičan kakva jest i zatrpan najčešće mislima o prošlosti ili budućnosti, voli priče sažeti. Pa ćemo tako dan opisati/doživjeti npr. ovako: ustali smo (možda se malo uspavali), išli na posao, jurili do grada obaviti neke sitnice, čekali tramvaj dosta dugo, malo promrzli, vratili se doma, uvečer pogledali film i otišli na spavanje.
Tako ćemo i cijelu godinu (pa desetljeće, pa život) sagledati u nekoliko rečenica i kraćih ulomaka. To „sažimanje priča“ je, kako otkrivaju Mark Landau i suradnici s Univerziteta u Kanzasu u svojem radu Why life speeds up: Chunking and the passage of autobiographical time upravo ono što dovodi do osjećaja da se vrijeme ubrzava.
- Mozak pamti nove stvari
Često se sjećamo prvih iskustava (bilo ugodnih, bilo neugodnih). Sve što je novo, neuobičajeno, drukčije, mozak pamti bolje. Ako svaki dan radimo isto, malo je toga za upamtiti.
Dok smo djeca sve nam je novo i život doživljavamo u puno više detalja.
Kognitivni znanstvenik Douglas Hofstadter pojašnjava kako je npr. za dijete šetnja parkom iskustvo puno novih stvari: prvi put vidi neki cvijet prekriven snijegom, pa vjevericu ili možda nekog psa koji ga prestraši i cijeli nizrazličitih događaja. Za odraslu osobu, puno toga je uobičajeno i često se ništa novo ne događa.
Na primjeru šetnje parkom odrasla osoba će malo toga zapaziti kao novo i mozak će cijeli taj doživljaj upamiti samo kao “šetnja parkom”. Cijeli će se taj vremenski odjeljak šetnje parkom sa svim pojedinostima (od boje lišća, oblaka, igre svjetla kroz granje, hladnoće zraka na koži, krckanja kamenčića na stazi…) biti upamćen kao jedna rečenica, dakle kao vrlo kratak.
Dok smo djeca iskustva doživljavamo i pamtimo cjelovitije i zato, dok smo djeca, vrijeme nam traje dulje.
Kako odrastamo doživljaje počinjemo svoditi na dva-tri ključnima dok ostale zanemarujemo, što dovodi do osjećaja ubrzanog protoka vremena.
Kako ćemo se sjećati pandemije možete pročitati ovdje.
Koe su tri strategije psihološki otpornih ljudi možete pročitati ovdje.
Ostani u toku s novostima iz svijeta psihoterapije
Prijavi se na Newsletter
