Rana trauma i kako se osoba s proživljenom traumom razvija? 

Rana trauma je disregulacija živčanog sustava (različitog stupnja) koja nastaje kao posljedica teških ranih iskustava.

Kako to može izgledati?

Kao i kod trauma koju doživimo u odrasloj dobi, posljedica rane trauma također se osjeća  i na emocionalnoj i  na tjelesnoj razini. Gabor Maté, autor knjige “When the Body Says No”, definira traumu kao nepovezanost sa samim sobom na način da je previše bolno živjeti u vlastitom tijelu i biti ono što jesmo. 

To se odražava u odnosima s drugim ljudima, u neadekvatnoj regulaciji emocija (bilo da je u pitanju potiskivanje emocija, disociranost od njih) I u nizu drugih simptoma.

Kako rana trauma utječe na razvoj mozga djeteta?

Ranam trauma nastaja kada djete u ranim godinama života doživi opetovano teške situacije (alkoholizam ili ovisnosti u obitelji, zlostavljanje, nasilje bilo da ga doživljava bilo da promatra, ako jedan ili oba roditelja/skrbnika nemaju kapacitete za samoregulaciju ili odgovarajuće roditeljske vještine itd.)

Posljedica toga je, kako objašnjava Maté, da se događaju promjene u mozgu te se mozak djeteta koje je proživjelo traumu i mozak djeteta koje nije proživjelo trauma razlikuju na fiziološkoj razini.

Trauma utječe na to kako će se naš mozak razvijati, pogotovo u područjima mozga koja su zadužena za to:

– kako ćemo reagirati,

– kako ćemo regulirati sami sebe,

– kako ćemo se nositi sa stresom,

– kako razgovaramo s drugima,

– koliko ćemo imati empatije,

jer su ta sva navedena područja sužena zbog proživljene traume. Pa možemo reći da trauma ostavlja i fizički trag u tkivu našeg mozga.

No, rana trauma može nastati i kao posljedica zanemarivanja ili ako dijetetove autentične potrebe nisu prepoznate i zadovoljene.

Naime, kada potreba za privrženošću (bliska veza između djeteta i roditelja) nije zadovoljena onda ona postaje izvorom različitih poteškoća, bilo fizičkih ili mentalnih. Osim privrženosti, za dijete je bitna i potreba za autentičnosti (biti u dodiru sa svojim tijelom i sa samim sobom).

Što kada autentičnost prijeti privrženosti?

Što kada dijete ima oca/majku/skrbnika nasilnika ili kada je pokazivanje neke ili svih emocija za dijete opasno?

Dijete će radije potisnuti, na primjer bijes (ako je zbog bijesa bivalo kažnjavano) kako bi sačuvalo privrženost nego pokazati svoju autentičnost što dovodi do potiskivanja autentičnog sebstva i razvijanje bolesti.  Ovdje nije riječ o svjesnim izborima nego dubokim nesvjesnim procesima.

Maté smatra kako čovjeka treba gledati kroz duhovnu, fizičku, emocionalnu i intelektualnu dimenziju jer samo tako možemo razumjeti što se događa u ljudskom biću. Naglašava da ni bolesti poput, na primjer, kronične psorijaze ne možemo gledati samo kao fizičku bolest te ju ne možemo odvojiti od emocija. Zato je razvio metodu rada u terapiji pod nazivom suosjećajno ispitivanje gdje je osnovno polazište vjerovanje kako je istina u svemu samo se moramo pitati prava pitanja te na taj način doći do istine.

Van der Kolk mimo tradicionalne razgovorne terapije zagovara i povezivanje s tijelom kroz aktivnost (npr. kickboxing, karate ili plivanje), glazbom (ritmičko pjevanje ili bubnjanje) i kazalištem gdje pojedinac može mijenjati razne uloge i na taj način osjetiti promjene na sebi. To ga je potaklo da otvori senzornu integriranu kliniku koja omogućuje korisnicima osjećaj sigurnosti i voljenosti u vlastitoj koži a to je ono što nisu u djetinjstvu dobili.

Kad god se odlučite za terapiju, bez obzira na to koji su razlozi, važno je da osluškujete sebe te da za sebe nadjete terapeuta koji će vam odgovarati i kao osoba. Posve je u redu imati prvi susret s nekoliko terapeuta i onda odlučiti koji vam najviše odgovara.

Nagrađivani film The Wisdom of Trauma možete pogledati ovdje.

Više o ovoj temi možete pročitati u tekstu Što je trauma a što rana trauma?

Za upoznavanje živčanog sustava pogledajte tekst Mozak i njegova tri dijela.