(Photo: illia-horokhovsky-nthl-YuT8YI-unsplash)
Jeste li ikada krenuli na edukaciju misleći da idete učiti, a završili dijeleći vrlo osobne sadržaje? Ako jeste, možda ste se zapitali – je li ovo edukacija ili terapija i gdje je granica?
Zašto je to tako? Svaka terapijska škola ima svoje propise oko toga što je sve potrebno da netko postane terapeut. U većoj ili manjoj mjeri su propisane razlčite sfere edukacije – smiju li se ili ne smiju održavati dvojni odnosi, koliko su čvrste ili propusne granice itd.
Kada je u pitanju transakcijska analiza put do postajanja terapeutom sastoji se od sljedećeg:
– formalne propisane i organizirane edukacije
– supervizije
– osobnog rasta kroz osobnu psihoterapiju a često i kroz nestrukturirane procesne grupe koje se događaju unutar edukacije.
Logika iza otvaranje osobnih tema u edukacijskoj grupi najčešće je ta da to služi osobnom rastu budućih terapeuta.
No, takvi nestrukturirani grupni procesi često postaju prostor u kojem se briše granica između učenja i psihoterapije i vode u regresiju umjesto u osobni rast.
Patrick Brook i Keith Tudor govore o takvim grupnim nestrukturiranim procesima i analiziraju opasnosti takvih situacija. Njihov kritički osvrt otvara pitanje koje mnogi od nas misle ali možda prešućuju: što se događa kada edukacijski proces preuzme terapijsku funkciju bez jasnog ugovora, strukture i zaštite?
Gdje god postoji grupa neminovno postoje i razni grupni procesi. No, pitanje je što će edukator s tim procesima. Hoće li ih ignorirati? Hoće li ih prorađivati i na koji način? Hoće li poticati neke procese? Hoće li granice biti jasne ili će koketirati s terapijom?
Evo kako Brook i Tudor objašnjavaju zašto nestrukturirane procesne grupe mogu biti štetne, čak i kad su vođene s najboljom namjerom. I, što je važnije, kako ih možemo zamijeniti nečim što je i etički, i profesionalno, i nije štetno.
Etičke zamke: kada edukator postaje terapeut
Uloga edukatora i uloga terapeuta nisu isto. Ipak, u iskustvenim grupama one se često isprepliću toliko da ih više nitko ne razlikuje. Edukator komentira emocionalni sadržaj, polaznik počinje otvarati trauma ili potiče dijeljenje osobnog sadržaja koje postaje, na primjer, znak pripadanja grupi ili znak osobnog razvoja i sl.
Tudor to naziva kontaminacijom uloge – kad se uloga terapeuta i edukatora pomiješaju bez jasne granice. Nema terapijskog ugovora, nema klijentskog odnosa, a opet – događa se proces koji ima sve karakteristike terapije.
Zašto je to problem? Zato što se tada gubi osnovni etički kompas. Edukator, ma koliko dobronamjeran bio, ulazi u prostor koji zahtijeva drugačiji ugovor i sigurnosni okvir. Polaznik, pak, može doživjeti emocionalni šok ili regresiju.
Trenutak kad edukacija prestane biti edukacija, a ne postane ni terapija ostaje siva zona – i u toj zoni etika često stradava prva.
Regresija bez zaštite: kad govori Dijete a ne Odrasli
U nestrukturiranim grupnim procesima često dolazi do regresije. Ako je u pitanju terapijska grupa tada to može biti iscjeljujuće, no ako je u pitanju edukacijska grupa tada je to štetno.
Nastaje “siva zona” – prostor u kojem se odvijaju procesi koji izgledaju kao terapija, ali bez njezinih zaštitnih mehanizama.
I to nije samo teorijski problem. To je situacija u kojoj polaznici mogu otići kući uzdrmani, bez podrške i bez razumijevanja što im se zapravo dogodilo.
Ukratko: ako grupa potiče duboke emocionalne procese, a nema strukturu terapije, to nije iskustveno učenje. To je improvizirana terapija bez ugovora.
Otpisivanje osnovnih metoda i principa odraslog učenja
Postoji još jedna, suptilnija dimenzija problema nestrukturiranih procesnih grupa – u njima se otpisuju glavni principi načina na koji odrasli zapravo uče.
Učenje odraslih temelji se na samousmjerenosti, praktičnoj primjeni, integraciji životnih iskustava.
Samousmjerenost
U iskustvenim grupama često se stvara neizgovoren pritisak: da se otvaramo, da dijelimo osobne priče, da „raditmo na sebi“. Mnogi polaznici osjete to kao moralnu obvezu. Kao da, ako se ne otvaraju dovoljno, ne napreduju ni profesionalno.
To stvara klimu u kojoj se miješaju osobni i profesionalni razvoj – i gdje se profesionalna zrelost mjeri količinom osobnih ispovijesti.
U takvoj atmosferi lako se izgubi suština: edukacija nije terapija, a osobna promjena nije isto što i profesionalna kompetencija.
Polaznici ne trebaju biti emocionalno ogoljeni da bi postali dobri terapeuti. Trebaju razumjeti teoriju, razvijati refleksiju, učiti etičko odlučivanje, i prepoznavati granice. ostatak “rada na sebi” dobit će kroz psihoterapiju.
Jedan polaznik mi je jednom rekao: „Znaš, imao sam osjećaj da ako ne govorim o svojim traumama, ne učim.“
To je problem. Jer učenje odraslih ne bi smjelo biti emocionalni test, nego proces razumijevanja i integracije.
Praktična primjena
Iz andragoške perspektive, ključno je da se stečeno znanje može primijeniti u stvarnim, profesionalnim okolnostima. Ipak, kada se osobno istraživanje i profesionalni razvoj isprepliću, postaje nejasno što se zapravo uči. Ako se osobni rast ostvaruje kroz vlastitu terapiju polaznika, svrha procesnih grupa – strukturiranih ili ne – postaje upitna.
Kako emocionalno vođene edukacije potiče razvoj praktičnih vještina poput ugovaranja s klijentom, donošenja kliničkih odluka ili primjene terapeutskih tehnika?
Miješanje uloga edukatora i terapeuta može oslabiti profesionalnu spremnost student za stvarne zahtjeve psihoterapijske prakse.
Integracija životnih iskustava
Andragoški pristup naglašava važnost korištenja životnih iskustava za oblikovanje odgovora usmjerenih na sadašnjost, što je ključno za obradu novih saznanja i njihovu primjenu u profesionalnom razvoju. U edukaciji i treningu, trenutačne osobne reakcije i refleksije o novom materijalu ključne su za smisleno učenje. Ipak, kada nestrukturirane procesne grupe preusmjere pažnju na osobne probleme—posebice one povezane s regresivnim sadržajima—postoji rizik od slabljenja veze između novog učenja i uvida koje ono potiče.
Prevelik fokus na osobni sadržaj može zasjeniti razumijevanje aktualnih koncepata, smanjujući mogućnosti za raspravu, refleksiju i praktičnu primjenu čime se narušava osnovni cilj treninga.
Učinkovitost pod znakom pitanja
Istraživanja izvan TA konteksta sve češće dovode u pitanje učinkovitost ovakvih grupa. Neki sudionici prijavljuju dublje samorazumijevanje, ali i emocionalne povrede, konfuziju u granicama i gubitak povjerenja u edukatore.
Mediji ih ponekad nazivaju i „toksičnim praksama u edukaciji“ – što zvuči pretjerano, ali ima korijen u stvarnim iskustvima ljudi koji su u njima sudjelovali.
Ako učimo terapeute da prepoznaju granice, a istodobno ih brišemo u vlastitoj edukaciji – šaljemo dvosmislenu poruku.
I to nije mala stvar. To je kontradikcija u samoj srži profesionalnog identiteta.
Postoji li alternativa?
Tudor predlaže obrazovni model koji je strukturiran, refleksivan i etički jasan i koji naziva Theme-Centered Interaction (TCI). To je, zapravo, povratak profesionalnom integritetu.
Zvuči jednostavno no u praksi traži veliku zrelost i spremnost da se odreknemo uloge Spasitelja jer posao edukatora nije da „liječi“ studente nego da ih nauči.
Marina Balažev
Literatura: