Empatija – možemo li je osjećati preintenzivno?

Kako je biti šišmiš?

Jeste li katkada zamišljali kako bi bilo biti netko drugi? Možete li zamisliti kako je to npr. biti šišmiš i provesti dan viseći naopačke, imati krila, letjeti noću? Filozof Thomas Nagel je sedamdesetih godina prošlog stoljeća objavio članak u kojemu je propitivao koliko u stvari možemo “ući u kožu” drugih ljudi i shvatiti njihovo razmišljanje. Tvrdio je da možemo maštati samo o onomu što smo na neki način iskusili, te da nam iskustvo pribavlja sadržaj za maštu pa je stoga doseg mašte ograničen. Tako, prema Nagelu, nikada ne možemo prijeći granice vlastite subjektivnosti. To je jednim dijelom točno. Na primjer, u situacijama kada želimo biti puni razumijevanja prema drugima, često se vodimo uzrečicom: “Postupajte prema drugima onako kako biste voljeli da oni postupaju prema vama”. No, ako želimo uistinu empatički postupati, “ući u kožu” druge osobe, trebali bismo “uputu” preinačiti u: “Postupajte prema drugima onako kako bi oni sami voljeli da se prema njima postupa.”

Možemo li prijeći granice vlastite subjektivnosti i koliko nam empatija može pomoći u tomu?

Kognitivna i afektivna empatija

U tekstu o empatiji i zrcalnim neuronima vidjeli smo da je socijalna interakcija važan moment ljudskog razvoja (i čovjeka kao pojedinca i civilizacije) a obraćanje pozornosti na druge i razumijevanje kognitivnih i afektivnih procesa druge osobe je ključno za predviđanje njihovog reagiranja a time i za opstanak. Ako empatiju definiramo kao sposobnost razumijevanja i dijeljenja unutarnjeg stanja druge osobe, tada možemo reći da je empatija kompleksni zaključak u kojemu se kombinira promatranje, pamćenje, znanje i zaključivanje zajedno s dijeljenjem emocija. Zrcalni neuroni, važni akteri socijalne kognicije, nalaze se u različitim dijelovima mozga a omogućuju i neke druge funkcije, ne samo empatiju. No, kada su u pitanju zrcalni neuroni koji sudjeluju u empatiji, prema dosadašnjim istraživanjima, to su oni koji se nalaze u prednjem dijelu prefrontalne kore (engl. prefrontal cortex) u tzv. orbitofrontalnom dijelu. Tako je do sada i veći dio istraživanja bio usmjeren na njih a razgovor o empatiji se proširio na kognitivnu i afektivnu empatiju.

Kognitivna empatija

Kognitivna je empatija sposobnost da pojmimo neku situaciju iz perspektive druge osobe. Ta se sposobnost prvi put zamjećuje u djece oko druge godine života. U tom uzrastu postajemo sposobni razumjeti namjere druge sobe neovisno o našim vlastitim namjerama. Dalje, oko četvrte godine života postajemo sposobni razumjeti da različite osobe, o istom događaju, mogu imati različita mišljenja. Dakle, kognitivna empatija jest nešto što se počinje razvijati od druge godine života.

Afektivna empatija

Afektivna se empatija opisuje kao afektivni odgovor koji dolazi od razumijevanja i shvaćanja afektivnog stanja druge osobe. Kada na takav način empatiziramo osjetit ćemo, u određenoj mjeri, neke od osjećaja koje osjeća osoba s kojom empatiziramo. Znači, ne samo da ćemo razumjeti zašto se tako osjeća nego ćemo i osjećati nešto od onoga što osoba proživljava. Dok se kognitivna empatija, kao što smo vidjeli, razvija nešto kasnije u životu, mehanizme za afektivnu empatiju imamo od vrlo rane dobi a neki znanstvenici, Decety i Meyer, kažu da ih posjedujemo od rođenja. Tako se kod novorođenčadi može primijetiti “afektivno plakanje” u kojemu izostaje bilo kakve kognitivne komponente a bihevioralna istraživanja pokazuju da već u uzrastu od 12 mjeseci djeca spontano tješe uznemirenu drugu djecu.

Može li empatije biti previše?

Određeni je broj istraživanja empatije usmjeren na proučavanje empatije kod poremećaja kao što su autizam ili psihopatski poremećaj ličnosti. Otkrića do kojih su došli jest da kod osoba s poremećajem iz autističnog spektra afektivna empatija može funkcionirati kako treba, dok je kognitivna često oštećena. S druge strane kod osoba s psihopatskim poremećajem ličnosti primjećuje se izostanak afektivne empatije dok funkcionalna sposobnost kognitivne empatije može biti posve očuvana.

Na osnovu takvih rezultata postavljena je i hipoteza da ta dva oblika empatije osim što imaju zajedničku neuronsku mrežu (koja ih spaja) moguće imaju i specifične neuronske veze koje ih razlikuju jednu od druge. Specifičnosti u sposobnosti afektivne empatije mogle bi objasniti i preveliko empatiziranje koje osjeća određeni broj osoba.

Empatička hiperpobuđenost je termin koji psiholozi koriste kako bi opisali ono što mali broj pojedinaca doživljava pri empatiziranju s nekim. Na primjer, nakon što čuju nečiju potresnu priču, pojedinci se mogu osjećati toliko preplavljeno emocijama da to nisu tu stanju podnijeti. Takva se situacija može javiti i kod stručnjaka različitih pomagačkih profesija, npr. terapeuta koji rade sa žrtvama nasilja, liječnika koji rade s terminalno bolesnom djecom i slično.

Kako je empatija ravnomjerno raspoređena među populacijom, ako primijenimo Gaussovu krivulju, možemo zaključiti da bi 4 do 5 posto pojedinaca moglo patiti od ovako intenzivnih emocionalnih doživljaja.

Osobe koje zbog prirode posla ili nekih drugih razloga pojačano empatiziraju, kao načine samozaštite mogu koristiti na primjer ograničavanje broja klijenata s teškim traumama s kojima rade, uključivanje u superviziju, razvijanje svjesnosti o vlastitim granicama ili, ako je moguće, ne uključivati se u situacije i razgovore koji bi doveli do empatičke hiperpobuđenosti.

Riječima psihoterapeutkinje Philippae Perry:

“Kako biste spriječili “burn out” zbog empatičkog preopterećenja, trebate  postaviti granice prije nego li dosegnete limit; drugim riječima prvo sebi stavite masku za kisik kako biste mogli pomoći drugima da stave svoju.”

Iako empatička hiperpobuđenost može biti ozbiljan problem onima koji se s njome nose, završit ćemo riječima Romana Krznarića koji kaže da je puno ozbiljniji društveni izazov to što puno veći broj ljudi pati od nedostatka empatije nego što ih nekoliko pati od viška.