Svijest o štetnosti fizičkog kažnjavanja, drugim oblicima nasilja kao i o štetnosti zanemarivanja djeteta danas je sve veća. Također, danas pouzdano znamo da su rani odnosi ključni za unutarnji psihički sadržaj djeteta, za njegovu unutarnju reprezentaciju sebe i drugih (Bornstein, 1994). No, osim fizičkog kažnjavanja, zlostavljanja i/ili zanemarivanja i druge situacije poput psihološke ovisnosti roditelja o djetetu (koje roditelj uglavnom nije svjestan) ili drugi oblici narušavanja djetetove subjektivnosti također mogu štetno utjecati na razvoj i dovesti do poremećaja ličnosti, posebice ako se dogode u fazi separacije-individuacije (Zivkovic, 2022).
Neuspjela separacija zbog izostanka podrške u razvojnoj fazi separacije-individuacije (Mahler, 1967) može se u odrasloj dobi manifestirati na različite načine: od onih vrlo primjetnih – poput toga da se osoba niti fizički nikada ne odvoji od roditelja, ne ostvari vezu itd. do manje primjetnih u kojima se osoba odvoji na razini ponašanja ali emocionalno ostaje navezana na roditelje.
Bez obzira na vanjsku manifestaciju, neuspjela faza separacije-individuacije uvijek je vidljiva u unutarnjoj strukturi ličnosti – najčešće kao problem u formiranju identiteta te kao poremećaj ličnosti (bilo na kliničkoj bilo na subkliničkoj razini).
Ogroman doprinos u razumijevanju toga kako poteškoće u razvojnim fazama dovode do poremećaja ličnosti dali su Fairbairn, Winnicott, Balint, Segal i Bion (Kavaler-Adler, 2014/2018).
Simptomi u odrasloj dobi
Nemogućnost separacije i individuacije u odrasloj se dobi na emocionalnoj razini i na razini simptoma, prema Mastersonu (1988) manifestira kroz sljedeće:
- Depresiju
- Ljutnju i bijes
- Strah
- Krivnju
- Pasivnost i bespomoćnost
- Osjećaj praznine i ništavila
Ovaj skup osjećaja u vrlo sirovom često isprepletenom obliku je sačinjava strah od napuštanja (Masterson, 1988) koji se javi u situacijama u kojima je narušen rani odnos između roditelja i djeteta. O tim osjećajima i strahu od napuštanja piše i Karen Hornay koja to stanje naziva primarna anksioznost (engl. basic anxiety) i opisuje to kao doživljaj da je sve okolo strašno, nepouzdano, da se nikomu i ničemu ne može vjerovati, nepravedno, nemilosrdno i slično i jedino što dijete očekuje je kazna ili napuštanje zbog želja i potreba koje ima. Dodaje i kako je „…dijete u strahu da će cijelo njegovo individualno biće biti izbrisano, njegova sloboda uzeta i sreća spriječena. I, za razliku od straha od kastracije koji je fantazija, ovaj strah nije fantazija nego je utemeljen u realitetu.“ (str. 62, prijevod autoričin)
Ključna uloga roditeljevih nesvjesnih sadržaja u narušavanju djetetove separacije-individuacije
Iako roditelji vole savjete i upute o tomu kako da postupaju s djetetom (što ima svoju važnost i mjesto u gradnji odnosa) ključno za djetetov razvoj i integriranost ličnosti su nesvjesne poruke koje roditelj projicira u dijete. Stotinu pročitanih knjiga o odgoju neće puno pomoći ako sam roditelj nije integriran, ako nije proradio vlastite traume i nesigurnosti, ako je narcističan, ako je u disfunkcionalnom odnosu i slično. Unatoč dobrim namjerama nesvjesna komunikacija se događa, htjeli mi to ili ne, i utječe na djetetov razvoj. Berne (1972) je metaforički opisao da bazični osjećaj jesmo li OK ili nismo OK (osnovne životne pozicije) dobivamo kroz „majčino* mlijeko“, misleći pri tomu na utjecaj roditeljevog nesvjesnog na djetetovu strukturu ličnosti.
Scharff (2014) slikovito opisuje majku koja svoje stanje napetosti, neprorađeno i za koje nije imala riječi a koje je proizašlo iz traume, komunicira kroz povećanu anksioznost, putem nesvjesne projektivne identifikacije na djecu. No, kako ni sama nije imala riječi za to što osjeća i što se događa u njoj nije mogla ni njima pomoći da razumiju. Tako je njezin teret prešao i na njih.
*U literaturi se najviše govori o utjecaju majke jer je majka češće primarni skrbnik posebno u djetetovim ranim danima, no, ako je drugi roditelj ili neka druga osoba primarni skrbnik tada će utjecaj te osobe biti najznačajniji.
Majka koja se žrtvovala i sinovljeva mržnja zbog nemogućnosti separacije i individuacije
Kakve se sve emocionalne oluje mogu događati u psihi osobe koja se nije uspjela separirati i individuirati izvrsno opisuje Flanerry O’connor u pripovijetki Sve što raste mora se sastati. Pripovijetka prikazuje Julijana i njegovu majku a ono što vidimo na van jest da je majka samohrana te da vjeruje da je uspješno othranila sina jer mu je priuštila sve što je smatrala da treba imati (ona potječe iz nekad imućne obitelji iako sada živi u težim okolnostima). Ponosna je jer je Julijan završio koledž svima to naglašava i odmah dodatno objašnjava kako on samo privremeno prodaje pisaće strojeve „dok se ne snađe“.
Međutim, ono što je ispod površine prikazuje nešto posve drugo. Julijan se ne uspijeva ostvariti ni u poslu ni u vezi, ostao je navezan na majku. Ogorčen je i depresivan te živi s osjećajem besmisla i praznine, bez motivacije i smjera u životu. Pasivan je i ne poduzima ništa i osjeća se nemoćan da se odvoji od majke. U njemu se smjenjuju bure mržnje, krivnje i straha. Prema majci osjeća prijezir, mržnju i intenzivan sram zbog njezinih rasističkih stavova. Mrzi ju također i zbog toga što njegove uspjehe (završio je koledž) prisvaja sebi pa na taj način uništava i to malo nečega samo njegovog.
Osim mržnje tu je i stalna krivnja kojoj ne može pobjeći iako na jednoj dubokoj razini razumije da je njezina žrtva, iako velikodušna na van, nesvjesno vrlo sebičan postupak.
„Stara je bila dosta pametna i kada bi krenula od bilo koje ispravne polazne pretpostavke, mislio je, od nje bi se moglo više očekivati. Živjela je u skladu s pravilima svoga izmišljenog svijeta, izvan kojega, koliko je vidio, nikada nije kročila. U tom je svijetu zakon nalagao da se žrtvuje za njega nakon što je sve uprskala i tako žrtvu učinila nužnom. Dopuštao joj je takve žrtve samo zato što nije bila dovoljno dalekovidna pa su postale nužne.“
Majka krivnju stalno potiče:
„…rekla je Julijanu kako bi se mogao potruditi bar da je odvede, s obzirom na sve što ona za njega čini. Julijan nije volio pomišljati na sve što ona za njega čini, ali svake srijede navečer stisnuo bi zube i pošao s njom.“
„Ona je na njemu vježbala pogled pretjeranog predbacivanja.“
Njegova potreba da se na bilo koji način odmakne, separira, završava najčešće time da se povlači u sebe, jedino je tamo mogao pobjeći od nje.
„Iza novina, Julijan se već povlačio u skriveni kutak svog uma u kojemu je uglavnom provodio vrijeme. Bio je to svojevrstan mentalni mjehurić kojemu se utjecao kad nije mogao podnijeti sudjelovanje u događajima oko sebe. Iz njega je vidio i prosuđivao ono što se događa vani, ali unutra je bio zaštićen od bilo kakva izvanjskog upada. Jedino se ondje osjećao sigurnim od općenitog idiotizma svojih bližnjih. Njegova majka u njega nikad nije kročila, ali iznutra ju je vidio s apsolutnom jasnoćom.“
Masterson (1988) objašnjava kako majka koja se ni sama nije separirala od vlastite majke, nesvjesno podržava simbiotski odnos s djetetom kako bi očuvala vlastitu emocionalnu ravnotežu koja se naruši zbog djetetove potrebe za separacijom i individuacijom.
Kada dijete pokaže znake za separacijom majka, nesvjesno, uskrati podršku i dijete tada osjeća strah od napuštanja. Kada dijete odustane od svojih potreba (za individuacijom i separacijom) – dobiva podršku od majke. I tako je djetetova psiha stavljena pred težak zadatak – može birati između napuštanja (što za dijete znači i nemogućnost preživljavanja) ili toga da odbaci sebe i svoju individualnost. Dijete nema izbora nego mora zatomiti svoje potrebe.
Svaki izostanak podrške separaciji od strane majke, dijete doživi kao napuštanje a taj osjećaj napuštanja je kompleksan i sastoji se od gore spomenutih osjećaja: depresije, ljutnje, straha, krivnje, pasivnosti i bespomoćnosti, praznine i ništavila.
U takvoj dinamici majka također i depersonalizira dijete. Kako ni sama nije proradila svoje traume niti se integrirala, ona ne može vidjeti dijete kakvo jest nego neminovno na njega projicira one sadržaje koji joj pomažu da umiri vlastiti (nesvjesni) strah od odbacivanja.
Različite anksioznosti u odrasloj dobi, neadekvatne ljutnje, često prisutna krivnja i slično – korijen imaju u neuspjeloj separaciji i indivudaciji.
Masterson (1988) na primjeru krivnje prikazuje kako se putem projektivne identifikacije ona pounutri u tim ranim danima:
„Ova krivnja proizlazi iz pacijentove introjekcije majčinog stava prema njemu, koji je postao njegov stav prema samom sebi. Kako je majka reagirala neodobravanjem i povlačenjem na njegove pokušaje separacije i individuacije, počeo je osjećati krivnju zbog cijelog jednog dijela sebe koji se želi separirati, točnije zbog svojih misli, želja, osjećaja i postupaka. Posljedično, da bi izbjegao taj osjećaj krivnje, izbjegavao je bilo kakav korak u smjeru separacije i ostajao u trajnom stanju prianjanja (engl. clinging) i zahtijevanja, sabotirajući tako vlastitu autonomiju.“ (str. 41; prijevod autoričin)
Zaključak
Poremećaj u razvojnoj fazi separacije-individuacije dovodi do poremećaja ego funkcija: loša percepcija realiteta, mala tolerantnost na frustraciju, slaba kontrola impulsa, slabe ego granice, teže razlučivanje između unutarnjih i vanjskih podražaja kao i do izostanka konstantnosti objekta te do rascjepa (engl. splitting) kao primarnog mehanizma – ukratko do poremećaja ličnosti. U praksi se to najčešće vidi u klijenata kojima manjka smjera u životu, imaju poteškoće u odnosima, muči ih osjećaj krivnje, neadekvatna ljutnja, osjećaj praznine i generalni manjka uživanja u životu te česta depresivna stanja koja se najčešće manifestiraju kao manjak motivacije.
Marina Balažev
Literatura:
Berne, E. (1972). What Do You Say After You Say Hello? Grove Press. New York
Bornstein R. F. (1994). Adaptive and maladaptive aspects of dependency: an integrative review. In Orthopsychiatry. 1994 Oct;64(4):622-35; discussion 636-9. doi: 10.1037/h0079563. PMID: 7847578.
Hornay, K. (1939). New Ways in Psychoanalysis (1st ed.). Routledge. https://doi.org/10.4324/9781315010540
Kavaler-Adler, S. (2014/2018). The Klein-Winnicott Dialectic Transformative New Metapsychology and Integrative Clinical Theory, Routledg, London.
Mahler, M. S. (1967). On human symbiosis and the vicissitudes of individuation. Journal of the American Psychoanalytic Association, 15(4), 740–763. doi:10.1177/000306516701500401
Masterson, M.D., J.F. (1988). Psychotherapy Of The Borderline Adult: A Developmental Approach (1st ed.). Routledge. https://doi.org/10.4324/9780203776094
O’connor, F. (2006). Sve što raste mora se sastati u zbirci Sve što raste mora se sastati, AGM, Zagreb.
Scharff, D.E., & Scharff, J.S. (Eds.). (2014). Psychoanalytic Couple Therapy: Foundations of Theory and Practice (1st ed.). Routledge. https://doi.org/10.4324/9780429478901
Zivkovic, A. (2020). Developmental Trauma and the Bad Object: Attachment, Identity, Reenactments. Transactional Analysis Journal, 50(3), 251–265.