„Ja bih ga već bila ostavila.“ „Da sam na njegovom mjestu ja ne bih tolerirao takvo ponašanje.“ „Da se na mene tako netko derao odmah bih dao otkaz.“ „Da je to meni uradio ja bih ga istog trena prijavila.“

Ovakve i slične komentare često čujemo a i sami dajemo u situacijama kada nam se nešto čini neprihvatljivo. Normalno je da imamo mišljenje o raznim stvarima pa i o tomu kako bismo reagirali u nekim manje uobičajenim situacijama.

No, to što imamo mišljenje ne znači da je to mišljenje i točno.

Iako čvrsto vjerujemo kada kažemo nešto poput „ja bih ovako ili onako“ ako se dogodi da se zateknemo u teškoj situaciji – ne biramo kako ćemo reagirati. Odluku o tomu donosi naš autonomni živčani sustav a on nije pod našim voljnim utjecajem.

„Tri mozga“

Kad kažemo „mozak“ zamišljamo često jedan organ koji izgleda izbrazdan poput jezgre oraha. Da, to jest mozak, no osim te moždane kore („oraha“) imamo još dvije ključne cjeline mozga čije su uloge jednako važne, za opstanak čak i važnije.

Dok čitate ovaj tekst, ili kada planirate, razmišljate o budućnosti, sadašnjosti, prošlosti učite matematiku, filozofirate i slično – tada je aktivan vaš prefrontalni korteks (to je onaj dio mozga koji se nalazi iza čela). Taj dio mozga se evolucijski najkasnije razvio, imamo ga mi ljudi. Također, taj dio mozga se i individualno najkasnije razvije. Završetak razvoja prefrontalnog korteksa je oko 25 godine života.

Kada kažete, na primjer „Da je meni to napravio, ja bih da odmah prijavio/la.“ tada to govorite iz prefronatalnog korteksa.

Međutim, ako smo emocionalno pobuđeni (npr. osjećamo strah, ljutnju, tugu itd.), posebice ako su emocije vrlo intenzivne, tada prefronatlni korteks nema puno toga za reći jer se emocije obrađuju u posve drugom dijelu mozga – u limbičkom dijelu. Tada je aktivan limbički dio a ovo što smo planirali reći ili učiniti ostaje nedostupno u prefrontalnom kroteksu. Dalje, ako smo u nekoj opasnosti (bilo stvarnoj bilo da smo samo procijenili da smo u opasnosti) tada se aktivira najstariji dio mozga koji je zadužen za opstanak – taj dio je produžena moždina.

(Divna knjiga na tu temu je Razvoj dječjeg mozga Daniela. J. Siegela)

Što je to autonomni živčani sustav?

Naše tijelo u svakom trenu obavlja cijeli niz aktivnosti poput: rada srca, probave, održavanja tlaka, rada svih organa, reguliranje tjelesne temperature itd. Sve to obavlja autonomni živčani sustav. Na njega ne možemo utjecati (ne možemo ubrzati bubrege, ili zaustaviti jetru do popodne i slično).

Osim svih ovih kompleksnih aktivnosti autonomni živčani sustav je stalno aktivan i u tomu da nas održi na životu u različitim opasnostima. Sastoji od niza živaca (koji polaze iz produžene moždina i iz kralježnice) koji povezuju mozak i tijelo. Jedan od ključnih živaca u svemu tomu je živac Vagus. Mozak i tijelo stalno komuniciraju: mozak šalje signale tijelu, tijelo šalje signale mozgu i iz unutrašnjosti tijela i iz okoline.

Kako reagira autonomni živčani sustav?

Naš autonomni živčani sustav sve što se događa promatra kroz ove dvije kategorije: opasnost ili nije opasnost. Taj dio živčanog sustava mi dijelimo s drugim životinjama i to je evolucijski jako stari i primitivan dio. Njemu je svejedno trči li prema nama medvjed ili šef viče na nas – njemu je to opasnost.

Kada se susretnemo pred opasnošću (bilo da nas napada medvjed, šef viče na nas, žrtva smo nekog oblika nasilja itd.) naš živčani sustav odlučuje reagirati i odabire jednu od ovih mogućnosti:

– borbu (fight)

– bijeg (flight)

– zamrznuti se (freeze)

– fawn (umiliti se)

Svaka od ovih opcija može biti različitog stupnja. Na primjer: „borba“ može biti zauzimanje za sebe na način da kažemo: „Vidim da ste uzrujani, no molim Vas snizite ton, razgovarat ćemo kada se umirite.“ pa sve do, recimo, fizičkog obračuna.

Isto tako „freeze“ ili zamrznuti se može biti pad u nesvijest ili disocijacija ali i nemogućnost da reagiramo, da se zauzmemo za sebe, da kažemo nešto, da se fizički oslobodimo itd.

Ključno je razumjeti da ove reakcije nisu voljne, ne biramo ih.

Što sve utječe na naš živčani sustav?

Naš se živčani sustav oblikuje od prvih dana života. Koliko ćemo se moći emocionalno regulirati ili reagirati u teškim situacijama u naš se živčani sustav upisuje od prvih dana života. U velikoj mjeri to ovisi o primarnom skrbniku (to je najčešće majka) i kako i na koje načine se znala uskladiti i reagirati na potrebe djeteta. Dalje, na naš živčani sustav utječu sva dalja iskustva: jesmo li odrastali u sigurnom okruženju; živimo li u društvu koje tolerira nasilje; kakve smo poruke od okoline i društva slušali o sebi, o svojem spolu; živimo li u društvu koje odobrava „ma samo je malo popio, nije mislio ništa loše“; jesmo li svjedočili nekom obliku nasilja ili bili žrtvom nekog oblika nasilja; živimo li u društvu koje promovira „pa to ti je majka pa ako te udari to je zato što ti želi dobro“; jesmo li bili fizički kažnjavani; jesmo li gledali kako roditelji fizički kažnjavaju brata ili sestru; živimo li u društvu koje tolerira seksualno uznemiravanje i nasilje; jesmo li bili izloženi odraslim osobama koje su bile pod utjecajem alkohola, droga itd.;  živimo li u društvu koje je neosjetljivo na verbalno nasilje; jesmo li kao mali bili u bolnici; bili ozlijeđeni; jesu li naši roditelji proživjeli traumu, rat, neko teško iskustvo; jesmo li mi sami proživjeli nešto tako itd.

(O utjecaju rane traume na razvoj dječjeg mozga možete pročitati u tekstu Rana trauma – posljedice)

Naš se živčani sustav oblikuje i dalje kroz život, svakim novim iskustvom. To znači da i kasnija iskustva (nasilje u školi, mobing na poslu, alkoholizam u odnosu itd.) mogu štetno utjecati na nas. No, to isto tako znači da nam dobra iskustva mogu pomoći da se živčani sustav vrati u optimalno funkcioniranje: kvalitetni odnosi, razumijevanje i prihvaćanje od drugih, psihoterapija, socijalna i drugi oblici sigurnosti itd.

Svatko od nas je kompleksno biće i rezultat smo iskustava koja smo doživjeli, i dobrih i loših, bilo da ih se sjećamo bilo da su iz ranih dana. Sve je to upisano u našem živčanom sustavu. A u trenutku opasnosti on reagira izvan naše volje. Tako da koliko god čvrsto vjerovali da biste u nekoj situaciji napravili ovako ili onako – to ne možete znati unaprijed.