Rana trauma ima teške posljedice zato što utječe na razvoj mozga.

Istraživanja su pokazala da rana traumatična iskustva utječu na ove dijelove mozga koji su zaduženi:

– za to kako ćemo reagirati

– kako ćemo regulirati sami sebe

– kako ćemo se nositi sa stresom

– kako razgovaramo s drugima

– i koliko ćemo imati empatije

jer su ta sva navedena područja sužena zbog proživljene traume.

Tako da možemo reći da trauma ostavlja i fizički trag u tkivu našeg mozga.

Mozak djeteta koje je proživjelo traumu i mozak djeteta koje nije proživjelo trauma razlikuju na fiziološkoj razini.

Rano loše postupanje, zlostavljanje, zanemarivanje ima negativan utjecaj na razvoj mozga. Naš mozak se oblikuje u skladu s ranim iskustvima. Teško iskustvo je sječivo koje oblikuje mozak kako bi mogao izdržati sve ono s čim se nosi, ali po cijenu trajnih dubokih rana. Teška loša postupanja, zlostavljanja, zanemarivanja nisu nešto što samo „prebolimo“ ili „prerastemo“

(Martin Teicher, MD, PhD, Scientific America, preuzeto iz Bessel Van der Kolk: The Body Keeps the Score: Brain, Mind, and Body in the Healing of Trauma)

No, osim teških stvari koje su se dogodile, traumatično može biti i sve ono dobro što se trebalo dogoditi ali je izostalo:

– umirenje koje dijete treba

– shvaćanje i zadovoljenje primarnih djetetovih psiholoških potreba

– prihvaćanje djetetovih emocija i potreba

– podrška djetetu u iskazivanju emocija

– podrška u emocionalnoj samoregulaciji

– uvažavanje stupnja djetetova razvoja i davanje djetetu slobode u skladu s tim stupnjem

 

Kao prepoznati?

Mnogih se situacija iz djetinjstva ne sjećamo, posebice prve tri godine života. No, iako nemamo svjesno sjećanje, naš živčani sustav pamti.

Postoji puno znakova koji upućuju na disregulaciju živčanog sustava kao posljedicu rane traume a ovo su samo neki od njih: loša slika o sebi, manjak samopouzdanja, potreba da svima udovoljimo.

Zanemarivanje sebe.

Funkcioniranje u odnosima kroz razna „trebanja“ i „moranja“ i uvjerenje da će se netko naljutiti na nas.

Opterećujuće misli o prošlosti ili o budućnosti (što ako? i sl.). Osjećaj da nas netko stalno kritizira ili napada čak i kada druga strana izgovara neutralne rečenice. Poteškoće u uspostavljanju bliskosti.

Anksioznost.

Bavljenje tuđim problemima i životom umjesto svojim (npr. rješavanje problema prijatelja, rodbine, odrasle djece i sl.).

 

Što možemo učiniti?

Govoriti o ranoj traumi može biti teško čak i u terapijskom kontekstu. Ova tema može izazvati različite reakcije od negiranja do intenzivnih emocija.

Nije lako uvidjeti da nam roditelji nisu mogli pružiti odgovarajuću skrb. Možda su bili preplavljeni brigama ili emocijama dok smo bili mali. Nekada shvatimo da nisu mali odgovarajuće roditeljske vještine. Nekada vidimo da su još uvijek emocionalno neodrasli.

Prošlost ne možemo mijenjati ali je važno razumjeti posljedice jer sve ono što proživljavamo i osjećamo danas povezano je s okolnostima u kojima smo rasli.

Kada razumijemo posljedice tada možemo krenuti u promjenu u ovdje i sada, najčešće na psihoterapiji. Podrška terapeuta je potrebna kako bismo lakše zacijelili.

Tada život i odnosi postaju lakši. Tada lakše donosimo odluke. Nema više strahova i anksioznosti. Uravnotežena nam je energija i znamo kako puniti svoje mentalne kapacitete. Nema više osjećaja srama, nelagode, osjećaja „da nismo OK“. Lakše nam je ostvariti planirano i lakše nam je uživati u životu.

 

Više o ovoj temi možete pročitati u tekstu Trauma i rana trauma.