„Ono što zapravo želim je šnita čokoladne torte. Razdražljiva sam i zbunjena i promatram tortu poput hipnotizirana leminga. (…) Ali ne činim to. (…) Zato što je svijet podijeljen na dobro i zlo, dobro i loše, debelo i mršavo. Stoga naručujem dupli espreso bez šećera. (…)

Prvi put sam bila na dijeti s devet godina. Kao plesačice ohrabrivale su nas da se izgladnjujemo. Sjećam se kako nas je učiteljica posjela i rekla nam da je vrijeme da počnemo paziti na svoju težinu. (…) Znale smo sjediti u svlačionici i napeto slušati dijetne savjete starijih djevojaka.“

                                                            (Ulomak iz knjige “Elegancija” Kathleen Thessaro)

Savršeno tijelo – sretan život?

Veza između žene i različitih dijeta, ali i opterećenosti vlastitim izgledom i tijelom i pokušajima da ga se mijenja, puno je dublja nego što se na prvi pogled čini. Danas postaje sve jasnije kako cijela ta priča oko dijeta, ima puno manje veze s kilogramima i zdravljem ili snagom volje a puno je više pokazatelj nekih društvenih utjecaja koji su itekako štetni.

Aric Sigman u svojoj knjizi Savršeno tijelo – sretan život, istražuje na koji to način medijske poruke utječu na ženinu sliku o sebi i kakve su posljedice te dinamike. Usporedivši niz istraživanja na tu temu zaključuje kako medijske poruke kojima se promovira tjelesni ideal, negativno utječu na samopouzdanje žena:

„Uzaludnom borbom protiv tjelesne težine, potaknutom nerealnim idealima koje promoviraju mediji, žene troše isuviše psiholoških i financijskih resursa i ugrožavaju svoje fizičko i mentalno zdravlje.“

Ogledalce, ogledalce moje…

Uspoređivati je vrlo ljudski. No, dok se stoljećima život odvijao u relativno malim zajednicama, uspoređivali smo se s određenom skupinom stvarnih ljudi s kojima smo dijeliti prostor, način života, način prehrane a u velikoj mjeri i genetski materijal. Danas je situacija posve drukčija. Uglavnom se uspoređujemo (svjesno ili nesvjesno) s osobama na fotografijama koje nam plasiraju mediji i čiji je primarni cilj proizvesti nezadovoljstvo kako bismo postali bolji kupci. Iako su na fotografijama stvarne žene znamo da su fotografije često obrađene a znamo i da je mnogima od tih žena glavna životna obveza izgledati dobro za fotografiju. Također, mnoge od njih su puno mlađe od nas, različitog etničkog porijekla, načina života itd. itd. No, jednom kada vidi fotografiju, mozak pri usporedbi kao da zaboravi na sve ove faktore i ostaje samo gorak okusa usporedbe, razočarenja i bezuspješnih pokušaja u dostizanju ideala.

Iako i muškarci mogu patiti od poremećaja u ishrani, ono u puno većoj mjeri pogađa žene. Tako Sigman navodi:

„Čini se da su žene neurološki predodređene da budu vrlo prijemčive na nezadovoljstvo vlastitim tijelom kad je medijski prostor preplavljen slikama vitkih žena. Ponavljano izlaganje slikama mršavih žena može izmijeniti funkcije mozga i povećati sklonost žena ka poremećajima u ishrani.“

Naime, kada vidimo slike mršavih žena aktiviraju se moždane mreže povezane s anksioznošću izazvanom usporedbom vlastitog tijela s tim slikama. Osim toga, kako je u društvu u kojemu živimo debljina stigmatizirana, ženama se pri gledanju fotografija žena koje imaju višak kilograma i pri pomisli da bi one same mogle ličiti na te osobe, pojačava rad medijalnog prefrontalnog korteksa što rezultira osjećajem nezadovoljstva a katkada i samoprijezira.

Sve ove promjene zapažene su i mjerene kod zdravih žena, pa zamislite samo koliko bujica medijskih slika idealiziranog tijela može uznemiriti daleko ranjivije djevojke i žene.

„Djevojke ne zamrze svoje tijelo tek tako – mi ih tome naučimo“

Istraživanja pokazuju da utjecaju medija postaju podložne i djevojčice i to u sve ranijoj životnoj dobi. Na naše kćeri i sinove utječe sve ono što utječe i na nas, no, za razliku od odraslih, oni i dalje razvijaju vlastiti identitet i doživljaj sebe i u puno manjoj mjeri mogu razdvojiti realne od nerealnih procjena. Zbog svega toga su puno podložniji na utjecaj medijskih slika. Osim medija i društva još je jedan ključni faktor koji utječe na oblikovanje slike o vlastitom tijelu a to su roditelji. Ako je majka zabrinuta za vlastiti izgled tako da se žali i kritizira svoje tijelo, drži dijete, negativno komentira debljinu ili su pak očevi komentari prema majci takvi da negativno kritizira tijelo, kilograme, izgled i slično – to su obrasci koje će usvojiti i djevojčica, bez obzir na to koliko bila njezina stvarna težina jednom kad naraste.

Što učiniti?

Procjenjuje se da nas dnevno preplavi čak do 1500 medijskih slika, bile one na Facebooku, reklami u novinama, TV-u, Instagramu… Mnoge svjesno niti ne percipiramo. No, na mnogima od njih su slike idealiziranih tijela. Kao što sam spomenula, iako znamo da su te slike u velikoj mjeri obrađene, to ne utječe na negativne posljedice koje izloženost tim slikama ima. Također vrlo su ograničene mogućnosti da racionalnim objašnjenjima utječemo na kumulativne podsvjesne emocionalne efekte. Drugim riječima jednom kad je šteta učinjena (izloženi smo medijima) teško je to popraviti objašnjenima koliko god ona bila realna (npr. da djevojka na slici izgleda tako jer ju je uređivao cijeli tim, ili da je slika obrađena u Photoshopu i sl.)

Stoga je najvažnije smanjiti izloženost djece idealiziranim medijskim slikama ali ih i poticati da što više vremena provode u stvarnom svijetu, „offline“. Kako, živeći u 21. stoljeću, medije ne možemo u potpunosti izbjeći, važno je i razvijati kod djece kritičko mišljenje kako bi medijske poruke mogli iščitati na kvalitetniji način.

I, na kraju, ne zaboravite značaj roditelja. Ako dijete svakodnevno od roditelja sluša zlurade komentare na izgled javnih ličnosti ili bilo kojih drugih osoba, ako sluša kako je netko ružan jer je debeo i slično, to može dovesti do toga da usvoji takve stavove te da na jednako grub i kritički način počne promatrati i sebe.

Poštujte i volite svoje tijelo, poštujte izgled drugih i podsjećajte se da se ljepota nalazi u mnogim oblicima a ne samo u onome kako nam ju prikazuju mediji.

Tekst: “Termostat” za regulaciju težine

Tekst: Mit o debljini