Toksična pozitivnost
Znate onaj trenutak kad vam netko, dok ste na rubu suza, kaže: „Samo misli pozitivno.“
pa poželite ironično odgovoriti: „Ma hvala, nisam se toga sjetila.“
Da, to je to – toksična pozitivnost. Ideja da sve mora imati vedru stranu, da je tuga nepoželjna, da je ljutnja znak slabosti. Na površini zvuči kao nešto dobro, ali u praksi često ostavlja gorak okus. U ovom tekstu govorim o tomu što zapravo znači toksična pozitivnost, zašto može biti opasna i kako prepoznati trenutak kad „pozitivno razmišljanje“ prestaje pomagati i počinje štetiti.
Što toksična pozitivnost zapravo znači?
Toksična pozitivnost je forsirana, nametnuta ideja da se moramo osjećati dobro – uvijek i po svaku cijenu.
Primjeri su svugdje:
– Netko izgubi posao, a čuje: „Možda je to prilika da pronađeš nešto bolje.“
– Netko prolazi kroz razvod, a dobije: „Sve se događa s razlogom.“
Zvuči dobronamjerno, ali takve rečenice brišu iskustvo osobe, žele maknuti ono što osoba osjeća. Međutim, emocije su važne jer ne možemo proraditi ono što ne dopustimo sebi osjetiti. Kad potisnemo emocije, one ne nestaju – samo mijenjaju oblik. I vraćaju se. Ponekad kroz tjeskobu, ponekad kroz iscrpljenost, ponekad kroz osjećaj da više ništa nema smisla.
Kad pozitivnost postaje toksična?
Pozitivnost postaje toksična kad se koristi kao zid.
Na primjer, izgubimo posao, a prijatelj kaže: „Barem ćeš imati više vremena za sebe.“
Zvuči utješno, ali zapravo znači: „Nemoj mi pokazivati svoju tugu, ne znam što bih s njom.“
I tu nastaje praznina. Umjesto podrške, osjećamo krivnju jer se ne osjećamo „dovoljno zahvalno“. To je trenutak kada počinjemo sumnjati u vlastitu emocionalnu stvarnost — i to je najopasniji dio cijele priče.
Zašto ljudi šire toksičnu pozitivnost (iako ne žele)
Većina ljudi to radi iz dobre namjere. Nitko ne voli gledati dragu osobu u boli, pa se javi refleks da “popravimo” situaciju, da ublažimo nelagodu. No, istina je da to često više pomaže osobi koja “tješi”, nego onomu tko pati.
Iluzija kontrole i kultura „moraš biti sretan“
Moderna kultura voli brze formule.
„Misli pozitivno i sve će se posložiti.“
„Manifestiraj ono što želiš.“
„Šalji visoku vibraciju.“
Zvuči kao recept za miran život, ali to je zapravo iluzija kontrole. Ljudski mozak teško podnosi neizvjesnost, pa mu je lakše povjerovati da sve ovisi o mislima.
Problem je u tome što ta ideja ne ostavlja prostor za stvarne okolnosti, traumu ili gubitak. I onda, kad stvari ne idu kako smo „manifestirali“, krivimo sebe jer „nismo dovoljno vjerovali“.
Jedna moja klijentica to je opisala ovako: „Osjećam se kao da me netko udara, a ja se smiješim da ne ispadnem negativna.“
Kako izgleda zdrava pozitivnost
Zdrava pozitivnost nije isto što i stalna sreća. Ona znači da vjerujemo da ćemo se nositi s onim što dođe — i da pritom ne moramo preskakati nijedan osjećaj.
To je kad prijatelju kažemo: „Vidim da ti je teško, i tu sam.“
Bez „ali“. Bez pokušaja da popravimo raspoloženje. Samo prisutnost.
Kada dozvolimo sebi osjetiti sve — i dobro i loše — stvara se prostor za autentičnost.
A iz autentičnosti dolazi jasnoća koja govori: „Sad razumijem što se događa u meni. I mogu se kretati naprijed, bez glume.“
Zaključak: manje osmijeha, više stvarnosti
Toksična pozitivnost ne čini nas boljima. Čini nas umornima. Kad shvatimo da ne moramo stalno biti sretani da bismo bili u redu, dogodi se nešto jednostavno — osjetimo mir.
Marina Balažev
Literatura:
Goodman, W. (2022), Toxic Positivity, A TarcherPerigee book