Mozak –  često ga zamišljamo kao jezgru oraha. I u pravu smo, mozak jest i taj vanjski, izbrazdani dio.

No mozak je više od moždane kore („oraha“). Da bismo razumjeli kako osjećamo, donosimo odluke i živimo život, važno je da razumijemo svaki od tih dijelova mozga.

Prefronatlni korteks – dio moždane kore

Dok čitate ovaj tekst, planirate, razmišljate o budućnosti učite matematiku i slično aktivan je vaš prefrontalni korteks (to je onaj dio mozga koji se nalazi iza čela).

Taj dio mozga se evolucijski najkasnije razvio, imamo ga mi ljudi. Također, taj dio mozga se i individualno najkasnije razvije. Završetak razvoja prefrontalnog korteksa je oko 25 godine života.

Limbički dio

Kada osjetimo emocije, posebice ako su vrlo intenzivne, tada je aktivan limbički dio mozga. On se nalazi ispod moždane kore. Dijelovi mozga „komuniciraju“ međusobno, no ako nas emocije jako preplave, prefrontalni korteks neće biti aktivan. Zato se, često, tek kasnije sjetimo svega što smo mogli i reći kad nam je kolegica kršila granice a nas preplavile emocije.

(Izvrsno pojašnjen razvoj mozga i funkcije svakog od njegovih ključnih dijelova možete naći u knjizi Razvoj dječjeg mozga Daniela. J. Siegela)

Kako reagira autonomni živčani sustav?

Naš autonomni živčani sustav sve što se događa promatra kroz ove dvije kategorije: opasnost ili sigurnost Taj dio živčanog sustava mi dijelimo s drugim životinjama i to je evolucijski jako stari i primitivan dio. Njemu je svejedno trči li prema nama medvjed ili šef viče na nas – njemu je to opasnost.

Kada se susretnemo pred opasnošću (bilo da nas napada medvjed, šef viče na nas, žrtva smo nekog oblika nasilja itd.) naš živčani sustav odlučuje reagirati i odabire jednu od ovih mogućnosti:

– borbu (fight)

– bijeg (flight)

– zamrznuti se (freeze)

Svaka od ovih opcija može biti različitog stupnja. Na primjer: „borba“ može biti zauzimanje za sebe na način da kažemo: „Vidim da ste uzrujani, no molim Vas snizite ton, razgovarat ćemo kada se umirite.“ pa sve do, recimo, fizičkog obračuna.

Isto tako „freeze“ ili zamrznuti se može biti pad u nesvijest ili disocijacija ali i nemogućnost da reagiramo, da se zauzmemo za sebe, da kažemo nešto, da se fizički oslobodimo itd.

Ključno je razumjeti da ove reakcije nisu voljne, ne biramo ih.

(Da ne možemo birati što ćemo i kako u traumatskoj situaciji od iznimne je važnosti za razumijeti, za više o temi traume i posljedicama možete pročitati u tekstu Rana trauma – posljedice)

Zaključak

Dijelovi mozga su u međusobnoj komunikaciji. To znači da u nekim situacijama mislima (prefrontalnim korteksom) možemo umiriti emocije (limbički dio), no to nije uvijek slučaj.

To također znači i da emocije mogu utjecati na to što i kako ćemo misliti.Ako su emocije preintenzivne ili nam je slaba emocionalna regulacija, misli neće biti dovoljne za umirenje.

Također u situacijama ugroženosti, komandu preuzima autonomni živčani sustav, a drugi dijelovi mozga su manje aktivni. To znači, da u trenutku nasilja, autonomni živčani sustav može doslovce blokirati dijelove mozga koji su odgovorni za glas i riječi kao i pokrete ruku, nogu i posve nas smrznuti, ako procijeni da je to jedini način da preživimo.

Tekst Što je trauma a što rana trauma. 

Tekst Psihološka otpornost.