Krećem od Nove godine, ovaj put za stvarno

„Krećem od Nove godine, ovaj put za stvarno.“

Vjerujem da je svatko od nas, barem jednom u životu, imao sličan plan.

U takvim trenucima osjetimo motivaciju, nadu, osjećamo se dobro, mislimo da sve možemo…

No, kao što znamo, ubrzo se stvari vrate na staro a mi onda čekamo idući ponedjeljak / prvi u mjesecu / Novu godinu itd.

Razlog zašto se stvari vrate na staro leži u tomu što se iza tog „plana“ u biti krije fantazija koja je duboko nesvjesna.

Na površini, mi vjerujemo da se angažiramo oko stvarne promjene ali nas pokreće fantazija.

Tako i motivacija koju osjetimo nije stvarna motivacija nego samo dobar osjećaj, ushićenje, koje dobivamo kad maštamo o tom finalnom rezultatu.

Društveni pritisak

Fantazija se sastoji od različitih detalja za svakoga od nas, ali je njezina formula uvijek ista.

Također, teško je prepoznati ju kao fantaziju dijelom zbog intrapsihičkih procesa a dijelom jer ju društvo često prezentira kao stvarnost.

Primijetili ste da, kako se bliži kraj godine, sve pršti od „ciljeva“ „protokola“ „planova“ „alata“ za postizanje svega nabrojanoga.

Sa svih strana stižu poruke da još nije kasno, da možemo ostvariti još to nešto ili započeti s pripremama kako bi iduća godina bila „najbolja ikada“ a mi bili „najbolja verzija sebe“.

Sve to lijepo zvuči ali je daleko od istine i realiteta kao i ono da ćete imati 100% dulje trepavice od nove maskare.

Fantazija “Djed Mraz”

Nema ništa loše u tomu da želimo neke stvari mijenjati.

A nema ništa loše ni u ponedjeljcima (iz rečenice „Od ponedjeljka ću“) ni u Novoj godini.

No, kada postoji to nešto što želimo promijeniti pa nadu polažemo u nešto (program, protokol, dijetu, knjigu, ovo ili ono) ili čekamo ponedjeljak / prvi / Novu, to je najčešće znak da smo se na nesvjesnoj razini uključili u fantaziju.

Berne takvu fantaziju zove Djed Mraz fantazija (engl. Santa Claus fantasy)  i opisuje ju ovako:

individua bazira svoje ponašanje i planove na pretpostavci da samo treba postići „to nešto“ i onda će se napokon osjećati sretnom.

Analogiju možemo pronaći i kod Fairbairna koji govori o ushićujućem objektu.

Uloga fantazije je da nam potpiruje nadu da će se neke davne nezadovoljene potrebe ipak u jednom trenu zadovoljiti (samo ako budemo dovoljno XY ili napravimo WZ itd.)

Nažalost, dokle god smo uključeni u fantaziju ta rana, davna rana ostaje otvorena. Istovremeno, sprječava nas da u realitetu gradimo i živimo ispunjen život.

I, kao što znamo, „čarobni“ datum prođe i stvari se, najčešće vrate na staro.

U tom trenu osjetimo razočaranje pa ili krivimo sebe i obećavamo da ćemo drugi put bolje a često nađemo i novi oblik fantazije (npr. više nećemo ići na dijetu nego ćemo sada krenuti u teretanu; ili nećemo se više pridržavati ovog plana prehrane nego ćemo prijeći na neki drugi itd.)

Fantaziju nećemo ostvariti ni ako

– imamo savršeni plan

– ustajemo u 5 ujutro (5 am club anyone?)

– pijemo smoothie od kelja

– tuširamo se hladnom vodom

– uključili smo se u super program koji garantira xy

– meditiramo

– svaki dan radimo x

– imamo savršeno isplanirani dan

itd.

Fantaziju nećemo ostvariti zato što je uloga fantazije upravo to – da ostane fantazija. Jer, dokle god je fantazija daje nam nadu da ćemo možda „ipak jednog dana“ itd.

Odustati od fantazije nije lako jer odustajanjem od fantazije susrećemo očaj, besmislenost, bol. No, kada prođemo kroz sve to, s druge strane nas čeka realitet i stvarne mogućnosti promjene. Nažalost, mnogi ostaju u fantaziji, nespremni suočiti se sa svom tugom i boli koju su davno iskusili.

Tek kada na nesvjesnoj razini razriješimo konflikte koji postoje i kada se suočimo s boli i tugom, možemo odustati od fantazije, prihvatiti realitet i onda u skladu s realitetom izgraditi svoj život.

Što je ličnost zrelija, više je u realitetu i tamo živi, kreira, ostvaruje a manje je u fantaziji.

Što je ličnost manje integrirana to je više angažirana oko fantazija i neminovno se više razočarava.

Što možemo učiniti?

Možemo osvijestiti koje su to stvari koje uporno ne uspijevamo ostvariti i vežemo ih za nove početke.

Zatim možemo istražiti svoju fantaziju, npr. što je to sve što zamišljamo da će se promijeniti kada postignemo xy?

Kako vjerujemo da ćemo se osjećati?

Možemo zakoračiti još korak dublje pa vidjeti zašto nam je potreban taj osjećaj?

Od čega u sebi želimo pobjeći, s čim se ne želimo susresti.

Ovisno o osobnoj povijesti i traumama, nekada može biti teško samostalno otvarati neka od ovih pitanja. U tim situacijama je dobro obratiti se stručnjaku.

Za dalje istraživanje:

1. I Hollywood voli fantazije, a ako ste ljubitelj filma Zapravo ljubav, vjerujem da će vam biti zanimljiva analiza, jer u filmu ima svega ali ne i ljuibavi. Analizu nekoliko odnosa iz filma možete pročitati OVDJE.

2. I još jedan “filmski” tekst koji je dobio najviše komentara i pregleda – analiza Lorelai Gilmore i njezine amocionalne nezrelosti. Mžete ga pročitati OVDJE.

3. Ako želite primati i ekskluzivni sadržaj koji nije dostupan na webu predbilježite se na newsletter u dnu stranice. 

Literatura: 

Berne, E. (1966). Principles of group treatment. Grove Press Inc., New York

Fairbairn, W. R. D. (1944). Endopsychic structure considered in terms of object-relationships. The International Journal of Psychoanalysis, 25, 70–93.