Šteta koja nastaje zbog izostanka formulacije slučaja
Etika
Iako je svatko od nas upoznat barem s jednim od etičkih kodeksa koji se tiču psihoterapije i poznato nam je da psihoterapeuti trebaju prepoznaju granice svojih kompetencija i ograničenja svojih tehnika, kao i to da se psihoterapijska praksa pridržava načela ‘ne nanosi štetu’ (EAP, 2026), u praksi se psihoterapija često svede na to da klijent priča a terapeut ga sluša bez formulacije slučaja a samim tim i bez stvarnog razumijevanja što se u osobi koja je ispred njega događa.
Kada ne razumijemo što je ono što muči osobu ispred nas (mimo simptoma koje je opisala), tada nećemo razumjeti ima li neki poremećaj, jesu li simptomi posljedica nekog organskog problema, kako je organizirana njezina ličnost i slično, a bez toga nećemo moći procijeniti je li ono što naš terapijski pravac pruža adekvatno za klijenta.
U psihoterapijskoj i psihijatrijskoj praksi najugroženije su osobe s graničnim poremećajem ličnosti koje su u najvećem riziku od pogrešne dijagnostike, prekomjernog propisivanja lijekova i nedovoljnog prepoznavanja patologije ličnosti (Hersh et al., 2016)
Od izbjegavanja etiketiranja do nepoznavanja klijenta
Važno je to što sve veći broj stručnjaka prepoznaje koliko može biti devaluirajuća i štetna uporaba kategorijalnih dijagnoza koje “lijepe etiketu” ali ne omogućuju dublje razumijevanje osobe (Aldridge, 2021). Jer, takva dijagnoza bez formulacije slučaja često vodi do toga da se terapijske intervencije temelje prvenstveno na dijagnostičkoj kategoriji, a ne na individualnom razumijevanju klijenta (Sim et al., 2005).
No, suprotno od toga što se danas vidi u praksi jesu situacije u kojima psihoterapeut ponosno kaže kako ne dijagnosticira (misleći pri tomu kako se ne služi kategorizacijskim razumijevanjem klijenta kroz DSM5) i onda se pokaže da pokušaj odmaka od toga nije otišao u smjeru boljeg, dinamskog razumijevanja klijenta nego u smjeru odustajanja od bilo kakve dijagnoze i formulacija slučaja.
Naime, istraživanja pokazuju da unatoč širokom stručnom konsenzusu o važnosti formulacije slučaja, kliničari ih malo koriste a i mnogim nedostaju i odgovarajuće vještine za to (Eells, 2025).
Formulacija slučaja
Formulacija slučaja predstavlja povezivanje problema zbog kojih je osoba potražila pomoć s uzrokom koji se nalazi u podlozi tih problema. Drugim riječima, povezuje manifestne probleme s dubljim psihološkim procesima.
I naravno, ne može se sve vidjeti i zaključiti na prvih nekoliko susreta – upravo zbog toga formulacija slučaja jest fleksibilna te se mijenja i nadopunjuje tijekom terapijskog procesa. Dinamična i razvija se tijekom procesa i ostaje otvorena za izmjene kako se pojavljuju nove spoznaje i razumijevanja.
Bez formulacije slučaja terapijski proces ne može imati jasan smjer i fokus.
Šteta koja nastaje kada nema formulacije slučaja
Bez formulacije slučaja, nećemo moći procijeniti jesmo li odgovarajući terapeut za osobu koja je ispred nas i tu se onda otvara prostor za ono što Mazzeti (2012) naziva strateškim pogreškama i taktičkim pogreškama.
Ako nemamo odgovarajuće mehanizme za razumijevanje onoga što se u događa u osobi koja je ispred nas tada ćemo činiti strateške pogreške odnosno pogreške u dijagnostici i planiranju tretmana. Ako nam temelji tretmana nisu odgovarajući to dalje dovodi do taktičkih pogreški odnosno terapijskih intervencija koje imaju štetni učinak.
I kao što Mazzeti (ibid.) navodi, pogreške su česte u svakodnevnom životu pa ni psihoterapija nije iznimnka niti može biti. No, kada su nam temelji tretmana dobri (dobra formulacija slučaja) tada se i s pogreškama možemo nositi na kvalitetan način. Ili kako objašnjava Mazzetti (ibid) kada prepoznamo i analiziramo strateške pogreške one postaju važan aparat za učenje i razumijevanje, a taktičke pogreške nude i više od samog učenja – kada ih prepoznamo i razumijemo, one mogu značiti značajnu promjenu u psihoterapijsom procesu.
Ako kroz stručnu superviziju želiš naučiti kako formulirati slučaj i kako razumijeti kako su simptomi s kojima se osoba bori povezani s dubljim psihološkim procesima unutar nje, superviziju možeš zakazati na info@marinacounseling.hr
Literatura
Aldridge, B. (2021). Core Self, Sense of Self, and Whole Self: The Potential for Harm in Using Personality Disorder Diagnoses. Transactional Analysis Journal, 51(1), 49–62. https://doi.org/10.1080/03621537.2020.1853351
Eells, T. D. (2025). The role of case formulation in the current practice of psychotherapy. World Psychiatry, 24(3), 342–343. https://doi.org/10.1002/wps.21341
EAP – Statement of Ethical Principles (2026)
Hersh, R. G., Caligor, E., & Yeomans, F. E. (2016). Fundamentals of transference-focused psychotherapy: Applications in psychiatric and medical settings. Springer. https://doi.org/10.1007/978-3-319-44091-0
Sim, K., Gwee, K. P., & Bateman, A. (2005). Case formulation in psychotherapy: Revitalizing its usefulness as a clinical tool. Academic Psychiatry, 29(3), 289–292. https://doi.org/10.1176/appi.ap.29.3.289
Mazzetti, M. (2012). Teaching Trainees to Make Mistakes. Transactional Analysis Journal, 42(1), 43–52. https://doi.org/10.1177/036215371204200106
Fotografija u naslovu teksta: brett-jordan-D44kHt8Ex14-unsplash
Trauma – IDTAP perspektiva
Na tragu Berneovog razumijevanja traume ali i suvremenog razumijevanja, pojam razvojne traume ključan je i u interpretativno dinamskom pristupu transakcijske analize (IDTAP). Zivkovic (2022) to opisuje ovako:
„…razvojnom traumom može se smatrati ne samo fizičko i emocionalno zlostavljanje nego svako značajnije kršenje djetetove subjektivnosti, uključujući zanemarivanje ili skrbnikovu psihološku ovisnost o djetetu. Ta nepovoljna razvojna iskustva mogu odvesti do oštećenja ličnosti, a kada su znatna, mogu se manifestirati kao poremećaj ličnosti.“
Zašto je razumijevanje razvojne traume toliko važno?
Zato što bez obzira na to razumjeli je mi ili ne, u terapijskom procesu ćemo neizbježno raditi s razvojnom traumom jer će se ona manifestirati kroz transfer.
Naime, fragmentacija nastala kao posljedica razvojne traume sa sobom nosi i nemogućnost održavanja stabilnog identiteta što dalje vodi do razvoja obrambenih mehanizama.
Ti obrambeni mehanizmi imaju dvostruku funkciju: inhtrapsihičku i interpersonalnu.
U te obrambene mehanizme spada i ponavljanje (engl. reenactment) razvojne traume kroz odnose u odrasloj dobi, uključujući i terapijski odnos:
„Uporaba takvih obrambenih mehanizama uglavnom uključuje ponavljanje (engl. reenactment) razvojne traume u odnosima u odrasloj dobi, uključujući i psihoterapiju. U klinčkim okolnostima, ti obrambeni mehanizmi postaju sastavni dio transfernog odnosa.“
Tako da se razvojna trauma uvijek manifestira u terapijskom procesu kroz ponavljanje (engl. reenactment), a uvid u detalje toga dobivamo kroz razumijevanje transfera i kontratransfera. Zato su transfer i kontratransfer temeljni za IDTAP način rada.
Marina Balažev, specijalizantica transakcijske analize smjer psihoterapija
Za dalje istraživanje: Kakvi se i koji sadržaji prenose kroz transfer?
Literatura:
Berne, E. (1961): Transactional Analysis in Psychotherapy – A Systematic Individual and Social Psychiatry, Groove Press Inc., New York
Bornstein, R. F. (1998) Dependency in the personality disorder: Intensity, insight, expression, and defense. Journal of Social and Clinical Psychology
https://doi.org/10.1002/(SICI)1097-4679(199802)54:2<175::AID-JCLP7>3.0.CO;2-R
Mahler, M. S. (1975): The psychological birth of the human infant: symbiosis and individuation, London, Routledge
Zivkovic, A. (2022 B): The Use of Interpretive Dynamic Transactional Analysis (IDTAP) in Facilitating Structural Integration When Working With Reenactment of Developmental Trauma in the Psychotehrapeutic Setting, Transactional Analysis Journal