Photo by Wolfgang Weiser on Unsplash
Psihoterapijski proces: stvari koje djeluju korisno, a zapravo mu štete
Psihoterapija je, između ostalog, i interakcija dviju osoba (ili više osoba ako je u pitanju bračna ili grupna psihoterapija). Kako svatko od nas ima iskustva u različitim oblicima interakcija na osnovu tih iskustava gradimo očekivanja i o svim idućim interakcijama uključujući i psihoterapijsku.
Tako, često u psihoterapiji očekujemo odnos koji nalikuje prijateljskom. Iako psihoterapijski odnos nije neprijateljski, on nipošto ne bi trebao nalikovati prijateljskom odnosu. Psihoterapijski odnos ima svoje specifičnosti koje ga razlikuju od svih drugih odnosa i ako se one naruše, narušava se i psihoterapijski proces.
Evo nekoliko situacija koje se u psihoterapijskom procesu mogu, iz perspektive klijenta, učiniti logičnima pa čak i ugodnima, ali koje, u stvari, narušavaju proces.
Dobivamo samo emocionalnu podršku
Često možemo čuti nešto poput ovoga: “Meni ne treba psihoterapija, ja se ispričam s prijateljicama pa mi bude bolje”. Bilo da nas nešto frustrira, bilo da smo tužni, imamo problem na poslu u odnosu i slično, olakšanje i emocionalnu podršku možemo dobiti od prijatelja i zato su prijateljski odnosi iznimno važni za kvalitetu našega života. Međutim, ako je emocionalna podrška jedino što dobivamo u psihoterapijskom procesu tada to ne vodi promjeni ni poboljšanju i tada se to ne može nazvati psihoterapijom.
Iako je cilj svakog psihoterapijskog pravca pomoći nekomu tko se bori s poteškoćama, način na koji se razumiju poteškoće, način na koji se razumije kako je do njih došlo te što je odgovarajuće rješenje, uvelike se razlikuje. Razlike postoje zato što postoje tri ključne teorijske paradigme (Fleuridas & Krafcik, 2019) iz kojih su nastali psihoterapijski pravci a to su psihoanaliza i njezini različiti pristupi poput i različite suvremene psihodinamske psihoterapije poput TFP, IDTAP, grupne analiza itd.; bihevioralna terapija i iz nje nastale različite kognitivno-bihevioralne psihoterapije, EMDR itd.; humanističko-egzistencijalna koja je u podlozi gestalt psihoterapije, terapije usmjerene na klijenta, psihodrame, integrativne psihoterapije, nekih pravaca unutar transakcijske analize itd.
Kada govorimo o onomu što neki zovu “dubokim radom”, preciznije rečeno ako govorimo o proradi nesvjesnih sadržaja i unutarnjih konflikata, tada znači da smo u nekom od psihodinamskih terapijskih pravaca. Psihoterapijski proces unutar takvog pristupa temelji se na osvješćivanju i proradi nesvjesnih konflikata. Terapeut razumije da problemi s kojima se susrećemo u odrasloj dobi imaju korijene u ranim danima (Boswell et al., 2010) i da se mogu riješiti proradom nesvjesnih sadražaja. Razlikuje se uzrok od simpotma, a fokus je, u dogovoru s klijentom, na rješavanju uzroka problema a ne na utišavanju simptoma. U ovakvom tipu terapijskog procesa naglasak je na razumijevanju i razrješenju unutarnjih konflikata a emocionalna podrška nipošto nije glavnina procesa. Kada u psihoterapijskom procesu dođe do toga da klijent ima intezivnu potrebu za emocionalnom podrškom, (da se na terapijskima susretim ventilira ali ne želi ništa dalje od toga) psihoterapeut će istražiti što se događa i zašto klijent od psihoterapije želi nešto što može dobiti od prijatelja – odnosno, zašto klijent, nesvjesno, pokušava psihoterapijski proces pretvoriti u prijateljski.
“Sve može” – nema jasnog psihoterapijskog okvira
Bez obzira kako se zvao psihoterapijski pravac unutar kojeg naš psihoterapeut radi, ako od terapije želimo “duboki rad” a psihoterapeut nema jasan psihoterapijski okvir (engl. therapeutic frame) neki se nesvjesni sadržaji nikada neće moći proraditi.
Stručnim terminima govoreći možemo reći da samo strukturirani okvir uspostavljen terapijskim ugovorom stvara terapijsko okruženje koje omogućuje aktivaciju određenih pacijentovih unutarnjih sadržaja unutar trajnog odnosa između pacijenta i terapeuta (Yeomans, Levy, & Caligor, 2013).
Psihoterapijski okvir je jasna struktura, jasne granice i jasni uvjeti (plaćanje, izostanci, povjerljivost itd.) kao i jasno definirane obveze i odgovornosti koje psihoterapeut i klijent dogovaraju.
Iako se na prvu može činiti kao sloboda ili veći izbor ako imamo opciju otkazivanja terapijskog susreta, ili mogućnost rjeđih ovisno o obvezama ili raspoloženju i slično, slab psihoterapijski okvir djeluje negativno na terapijski proces. Dakle, što je više “slobode” to će manje nesvjesnih sadržaja biti dostupno za proradu. Posebice je važna frekvencija susreta jer rijetki psihoterapijski susreti (ako su rjeđe od jedan put tjedno) mogu promijeniti dubinu, kontinuitet i simboličku kvalitetu terapijskog procesa. Psihodinamski rad u velikoj mjeri ovisi o kontinuiranom emocionalnom odnosu između klijenta i terapeuta tijekom vremena (Freedman et al., 1999).
Terapeut započinje i vodi razgovor
Ako nas nešto akutno muči, na primjer svađa s partnerom, nesporazum s kolegom, stres i slično, tada jedva čekamo psihoterapiju kako bismo sve to nekome ispričali. S druge strane, ako nas ništa takvo ne muči, početak psihoterapijskog susreta može se činiti teškim ili neugodnim – sjednemo, ne znamo što bismo rekli i mučimo se s tišinom. Tada se terapeutovo pitanje može činiti kao olakšanje. I dok je u većini drugih odnosa prekidanje (neugodne) tišine dobrodošlo u psihoterapijskom procesu terapeutovo popunjavanje tišine, ne doprinosi procesu zato što zaustavlja slobodne asocijacije. Slobodne asocijacije u stvari znače da klijent može podijeliti bilo što. Važne su jer pomažu smanjiti svjesnu kontrolu i obrambeno filtriranje. Kada u psihoterapiji govorimo spontano tada ponavljajuće teme, nesvjesni konflikti, želje, strahovi, transferni obrasci i obrane postaju vidljiviji unutar terapijskog odnosa i mogu se proraditi (Hristeva, 2018; Rabeyron & Massicotte, 2020). No, ako psihoterapuet započinje razgovor tada se, unatoč olakšanju kojeg možda osjećamo, sprječava prorada nesvjesnih sadržaja. Zato je jedan od najvažnijih psihoterapeutovih kapaciteta – kapacitet za holding (Winnicott, 1960/1965a, 1960/1965b; Bahn, 2022) – ili jednostavno rečeno terapeut mora imati kapacitet izdržati tišinu da bi osigurao emocionalni prostor za sve klijentove sadržaje.
Zaključak:
Odnosa između klijenta i terapeuta središnja je značajka učinkovite psihoterapije (Hargaden & Sills, 2002.), a psihoterapijski okvir čuva taj odnos. Također, psihoterapijski odnos nije i ne treba biti poput drugih odnosa. Za razliku od drugih odnosa, psihoterapijski odnos ima definiranu svrhu i jasne granice; kada postane osoban, prijateljski ili nan eke druge načine neterapijski, postoji rizik od štete ili narušavanja tretmana (Celenza, 2007).
Literatura:
Bahn, G. H. (2022). Understanding of holding environment through the trajectory of Donald Woods Winnicott. Soa Chongsonyon Chongsin Uihak, 33(4), 84–90. https://doi.org/10.5765/jkacap.220022
Boswell, J. F., Castonguay, L. G., & Pincus, A. L. (2010). Schools of psychotherapy and the beginnings of a scientific approach. In D. H. Barlow & P. E. Nathan (Eds.), The Oxford handbook of clinical psychology (pp. 98–127). Oxford University Press. https://doi.org/10.1093/oxfordhb/9780195366884.013.0006
Celenza, A. (2007). Sexual boundary violations: Therapeutic, supervisory, and academic contexts. Jason Aronson.
Fleuridas, C. & Krafcik, D. (2019). Beyond Four Forces: The Evolution of Psychotherapy, SAGE Open, , vol. 9(1), pages 21582440188, January.
Freedman, N., Hoffenberg, J. D., Vorus, N., & Frosch, A. (1999). The effectiveness of psychoanalytic psychotherapy: The role of treatment duration, frequency of sessions, and the therapeutic relationship. Journal of the American Psychoanalytic Association, 47(3), 741–772. https://doi.org/10.1177/00030651990470031001
Hargaden, H. and Sills, C. (2002). Transactional Analysis. A Relational Perspective. London: Routledge
Hristeva, G. (2018). A Searchlight on the Road to Freedom: Why Do We Still Need Free Association? Psychoanalytic Inquiry, 38(6), 435–445. https://doi.org/10.1080/07351690.2018.1480229
Rabeyron T and Massicotte C (2020) Entropy, Free Energy, and Symbolization: Free Association at the Intersection of Psychoanalysis and Neuroscience. Front. Psychol. 11:366. doi: 10.3389/fpsyg.2020.00366
Winnicott, D. W. (1965a). Psychiatric disorder in terms of infantile maturational processes. In D. W. Winnicott, The maturational processes and the facilitating environment (pp. 230–241). International Universities Press. (Original work published 1960)
Winnicott, D. W. (1965b). The theory of the parent-infant relationship. In D. W. Winnicott, The maturational processes and the facilitating environment (pp. 37–55). International Universities Press. (Original work published 1960)
Yeomans, F. E., Levy, K. N., & Caligor, E. (2013). Transference-focused psychotherapy. Psychotherapy, 50(3), 449–453. https://doi.org/10.1037/a0033417